Death on the Nile [2022]
Nakon što je snimio filmove valjda po svim dramama Williama Shakespearea, Kenneth Branagh primio se Agathe Christie i njenih bezbroj puta ekraniziranih whodunnit krimića. Pet godina nakon "Murder on the Orient Express", Branagh je opet kao režiser stao iza, ali i kao brkati belgijski detektiv Poirot ispred kamere, a rezultat je identičan - u najboljem slučaju osrednji. Ne znam je li taj whodunnitovski koncept zastario ili Branagh nije uspio u svom zadatku, no "Smrt na Nilu" bio je nevjerojatno dosadan film, a iznad prosječnosti nije ga izvukla ni standardno poznatim licima nakrcana glumačka ekipa.
Više od pola filma ovdje mora proći da bi se dogodilo ono iz naziva filma, odnosno ubojstvo na Nilu, a i onima koji nikad nisu čitali roman tete Agathe ili nisu gledali neku od prethodnih adaptacija, i nije tako teško pogoditi tko bi mogao biti krivac. Film zapravo počinje možda i nepotrebnim crno-bijelim uvodom i flešbekom u bitku Prvog svjetskog rata kada doznajemo kako i zašto Poirotu oni poznati sukani brčići na kakvima bi mu pozavidio i Simo Dubajić. Potom selimo u Egipat gdje će se Poirot naći među uzvanicima na medenom mjesecu bogate nasljednice Linnet Ridgeway (Gal Gadot) i Simona Doylea (Armie Hammer) koji je prethodno bio zaručen za najbolju prijateljicu mladenke, Jackie Bellefort (Emma Mackey).
Tu je i Poirotov stari prijatelj Bouc (Tom Bateman) kojeg smo upoznali u prethodnom filmu u društvu svoje mame Euphemie (veteranka Annette Bening možda je i u najboljoj formi od cijele glumačke ekipe) i još nekoliko uzvanika. Na brodu kojim mladenci i njihovi gosti putuju Nilom, pojavit će se i jedna slijepa putnica, situacija će se zakomplicirati, a netko će završiti mrtav. Mudri Poirot opet će svojim praskatonskim metodama do kraja, naravno, zaključiti, tko je ubojica, a bez obzira što je navodno film sniman na stvarnim lokacijama u Egiptu, sve to djeluje nekako umjetno, neprirodno.
Opet imamo tu i nekih nelogičnosti koje su me iživcirale podjednako kao vlak koji se vozi po planinama oko Vinkovaca u "Orient Express" pa tako ovdje crna blues glazbenica (Letitia Wright) koja je zajedno s kćeri (Sophie Okonedo) među putnicima na parobrodu, praši onaj tvrdi delta blues i svira Gibson Les Paula koji je napravljen barem 15, 20 godina kasnije. Zapravo to i nije toliko bitno jer najveći problem je što je film nevjerojatno dosadan, suhoparan tako da sam skoro zaspao gledajući ga. Zapravo, da sam i prespavao prvih sat vremena, ne bih puno propustio, a prilično mi je neshvatljivo zašto danas snimaju takve artificijalne, umjetne filmove kada to uopće nije potrebno. Osim toga, i ovaj je film očito cijepljen protiv humora tako da je šestica zapravo i dobra ocjena za ovaj lako zaboravljivi film.
Recenzija je originalno objavljena na blogu GamBeeFilmTvKnjiževnost.
