Eartheater
Phoenix: Flames Are Dew Upon My Skin
PAN / 2020
7.5
7

Eartheater, inače i Alexandra Drewchin, je krajem 2020. izdala četvrti album za berlinski label PAN, koji počinje da oblikuje modernu avant-pop estetiku sa ostatkom postave kao što su Arca, Sega Bodega, Yves Tumor i ostatak Berlinske i Londonske underground scene.

Eartheater je preuzela cijeli projekat na sebe, tako da ga je napisala, producirala i odsvirala, uz pomoć španskog kamernog orkestra Ensemble de Cámara, što je ujedno i dobra i loša stvar. Dobra, jer je album očigledno konceptualan i smislen, loš jer je album prekonceptualan i presmislen.

Za razliku od prethodnih njenih albuma, ovaj je dosta sporiji, sa neočekivanim akustičnim chamber pop elementima. Njen bandcamp profil insistira da je tema albuma regeneracija, ponovno rađanje kroz geološke elemente i motiv feniksa, što nije toliko kriptično ni pretenciozno koliko zvuči i u širem kontekstu, kako lirskom tako i produkcijskom, ima smisla. Sve ovo na stranu, album je zapravo prilično jednostavan u onome što želi da postigne - prelijepe akustične, vokalne i elektronske harmonije sa disonantnim i oštrim elementima zaista pružaju osjećaj „tektonskog“ pomijerajna i pucanja, nečeg što Eartheater zove dragoncore. Najbolji primjer je u pjesmi “Metallic Taste of Patience”, gdje žičani sempl ide u loop i stvara vrlo atmosferičan soundscape i soundrtrack za neku usporenu montažu apokalipse. Još par pjesamam ide u tom pravcu, mada manje uspješno, da ne kažem interesantno i na trenutke se čini da reciklira ranije ideje. Nekoliko pjesama su očigledni fileri jer ne mogu stajati van albuma, jednim dijelom zbog dužine, a drugim zbog nedostatka vlastite teme, tako da funkcionišu kao međuprostor između cjelina. Očigledan primjer su “Burning Feather” i “Goodbuy Diamond” – obe su minute i nešto statike i reverbovanih vokala, koje se naslanjaju na nešto što više liči cjelinu. Jasno je da je ovo posljedica konceptualne prirode albuma, od koga se ne može baš očekivati hitičnost pod svaku cijenu.

Prvi singl sa albuma predstavlja drugi tip pjesama - „Bellow the Clavicle“ zvuči kao pop balada, sa akustičnom gitarom, ali ono što ovu pjesmu čini interesantnom su vokalne akrobacije i neočekivan razvoj – ali i dalje dovoljno catchy da bude singl.

Akustična gitara se provlači kroz cijeli album, sa namjernim ili nenamjernim flamenco uticajima (ipak je album snimljen u Saragosi, za vrijeme umjetničke razmjene), kao na pjesmi “Bringing Me Back”, koja cikličnom gitarom i slojevitim vokalima reflektuje ostatak albuma. “How to Fight” je jedna od takvih pjesama, a uspjela je dobiti i spot:

Sve u svemu, ako volite Bjork i Arcu, svidjeće vam se i ovaj album, jer se nalazi na geotermalnim izvorima Islanda, ali sa modernom avant-pop produkcijom i naravno, pod uslovom da ne očekujete hitove u klasičnom smislu, jer njih baš i nema. Ono čega ima je konceptualna i atmosferična, prilično dobro producirana cjelina, za slušanje pred apokalipsu.