Jojo Rabbit [2019]
Jan 18, 2020
Jojo Rabbit
TSG Entertainment, Piki Films, Defender Films / 2019
Režija:
Taika Waititi
Scenario:
Taika Waititi (screenplay), Christine Leunens (novel)
Zemlja proizvodnje:
Czech Republic, New Zealand, USA
Jezik:
English, German
7
Novozelanđanin Taika Waititi se još prije nekoliko godina filmom (potom i serijom) o zajednici vampira "What We Do in The Shadows" predstavio kao majstor apsurdnog humora, a u ovoj antiratnoj satiri taj je apsurdizam uspio dotjerati do krajnjih granica. Po motivima knjige svoje sunarodnjakinje Christine Leunens "Caging Skies" napisao je on scenarij, režirao i odglumio jednu ulogu u filmu "Jojo Rabbit", koji je premijerno prikazan na festivalu u Torontu i dobio je ondje nagradu publike. I definitivno bi mogao ovo biti jedan od onih filmova koji će imati izvrsnu prođu kod publike jer ova apsurdna priča smještena u nacističku Njemačku pred sam kraj rata doista je na trenutke urnebesno smiješna i duhovita. Iako je priču o dječaku koji je posve nesvjestan svega što se događa oko njega i koji ne može shvatiti što je to uopće nacizam, fantastično u svom poznatom romanu "Limeni bubanj" prikazao njemački Nobelovac Günther Grass, a na film ga prenijeo Volker Schlöndorff (i donio Njemačkoj Oscara za najbolji film izvan engleskog govornog područja), i Waititi je u svakom slučaju postigao željeni efekt.
Iako će se vjerojatno svi složiti da su nacizam i nacisti sve samo ne smiješni, Waititi je uspio sasvim solidno zaploviti i više nego skliskim terenom u kojem se nacizmu suprotstavlja humorom. I ne samo humorom, već i dječačkom zaigranošću i naivnošću što je pak savršeno ranije uspjelo Talijanu Robertu Benigniju, koji je u svom "La vita e bella" na čudesno dirljiv i emotivan način od zapravo jezive priče smještene u logor smrti snimio ujedno i duhovit i zabavan film. Waititi je pak imao posve drukčiji pristup i to posve groteskno, apsurdno, zaluđeno, zatrovano i nenormalno nacističko društvo upravo tako i prikazao. Vizualno "Jojo Rabbit" pomalo izgleda kao recimo "Moonrise Kingdom" Wesa Andersona s kukastim križevima i ostalom nacističkom ikonografijom, a u središtu priče ovdje je desetogodišnjak Johannes Jojo Betzler (mlađahni debitant Roman Griffin Davis, koji je nominiran i za Zlatni globus za najboljeg glumca u mjuziklu ili komediji).
On živi s majkom Rosie (Scarlett Johansson), dok mu je otac navodno negdje na talijanskom frontu, no već dugo nisu ništa čuli o njemu, a starija mu je sestra umrla od gripe. Iako je Jojo inteligentan, zaigran i znatiželjan dječak, on je posve zaluđen nacizmom i uvjeren je kako je ta ideologija nešto najbolje što postoji i soba mu je oblijepljena plakatima s Hitlerom i ostatkom tog društva. I ne samo to, upravo je Hitler glavom i bradom, a u izvedbi samog Waititija njegov imaginarni prijatelj. Jasno da to nije tipični Hitler, već je to djetinjasta verzija Hitlera, a u nedostatku očinske figure upravo će mu taj bizarro Hitler biti svojevrsni vodič kroz život. A i život će mu se brzo početi mijenjati jer će krenuti na dril u Hitlerjugend, koji vodi bizarni kapetan Klenzendorf (standardno dobri Sam Rockwell) te će istovremeno saznati da njegova majka u njihovoj kući skriva židovsku tinejdžericu Elsu (Thomasin McKenzie).
Iako su ga učili da su Židovi nešto poput vampira, Jojo će vrlo brzo uvidjeti da to baš i nije tako, a cijeli film obiluje apsurdnim i urnebesnim situacijama poput treninga Jugenda u kojem vježbaju spaljivanje knjiga i slično. Sastoji se taj dril koji se tek po bizarnosti i nacističkim uniformama razlikuje od prosječnih skauta i od pretjeranog ispiranja mozgova te djece i bezbrojnih apsurdnih situacija. Iako je Jojo jedan od zapravo dobrih i fino odgojenih klinaca, koji se nikako ne uklapa u društvo koje ga okružuje, on ni ne može biti svjestan onoga što se oko njega događa. Ne shvaća on što je dobro, a što je loše i što zapravo predstavlja nacizam i zahvaljujući sveopćem strahu u cijelom društvu i žestokoj propagandi, on vjeruje da su nacisti zapravo dobri i da ne postoji ni najmanja šansa da Nijemci izgube rat.
Može se na ovaj film gledati i kao na parodiju ne samo na nacizam, već i na sve slične totalitarne sustave i to iz perspektive dječaka koji traži svoje mjesto pod suncem i pokušava se dokazati. Sve je ovdje Waititi dotjerao čak i preko apsurda, praktički svi likovi su dovedeni na razinu karikatura, no istovremeno nije propustio pokazati da je i u takvim užasnim vremenima i u takvim jezivim društvima bilo onih koji su znali prepoznati dobro od lošega, Isto tako, vidjet ćemo da i oni loši u sebi mogu imati nešto dobroga i sačuvati bar nešto minimalno ljudskosti i razuma, a iako je "Jojo Rabbit" pomalo infantilan, čak i bedast film, svejedno je to film sa snažnom porukom, ujedno i prilično duhovit u odnosu na većinu onog što imamo priliku gledati posljednjih godina.
Recenzija je originalno objavljena na blogu GamBeeFilmTvKnjiževnost.
