Choochtown (20th Anniversary Edition)
Hamell On Trial
New West Records / 2019
9.5
9

"For those of you that champion the disenfranchised, the square pegs in the round holes, those gazing from the shores of sanity and witnessing the tides of hatred and fascism slithering closer to the sands, Bobby, Chooch, Nancy and all the gang down in Choochtown that refuse to be blown to the dusts of oblivion want to buy you a drink." 
-Ed Hamell

Ed Hamell je jedan od onih američkih genijalnih likova za koje publika danas saznaje iz Netflixovih i HBO dokumentaca. Nakon sedam godina neumornog nastupanja i očajničkih pokušaja da dođe do ugovora sa izdavačkom kućom za svoj tadašnji band The Works, koji se raspao, Ed je jedno veče nastupio sam, na humanitarnom koncertu za obolelog prijatelja, sa pozamljenom akustičnom gitarom, pod imenom Hammel On Trial. Ime je bilo šaljivo jer je verovao da će kasnije biti prozivan zbog amaterskog izvođenja i jer se očajnički želeo razlikovati od kantautora tipa Jamesa Taylora. Kako to obično biva, nastup je video Greg Spencer iz Blue Wave Recordsa, koji mu je odmah ponudio izdavanje albuma. Od tada Hammel On Trial, na granici između grube nametljivosti i genijalnog humora, trubadur sa punk duhom i žestoko pojačanom 1937 Gibson L-00 akustičnom gitarom, napada teške i kontroverzne teme bez zadrške.  

Obzirom da njegov prvi album Conviction iz 1989. godine nije postigao željeni uspeh, Ed se preselio u Texsas, i počeo da redovno nastupa u klubu Electric Lounge u Austinu. Njegovi prvi koncerti preplašili su publiku svojom žestinom i sarkastičnim tonom, ali je ubrzo stekao veliki broj vernih fanova koji su cenili njegov stil, pa je poseta svakog petka prelazila broj od 500 ljudi. Potpisao je ugovor o snimanju sa Austin's Doolittle Records u maju 1994. godine, a uskoro je za njih objavio album Big as Life. Njegov nastup na South by Southwest Music Conference omogućio mu je novi ugovor sa Mercury Records, koji je reizdao njegov debi, kao i naredni album iz 1997. godine The Chord Is Mightier Than the Sword. Nažalost, komercijalni uspeh je još jednom izostao i Ed ponovo ostaje bez izdavača.

U to vreme živeo je u Bruklinu i nastupao i po 250 puta godišnje. Nemajući šta da izgubi, počeo je da snima u svom podrumu. Njegov prijatelj Billy Nicgorski imao je studio u podrumu i njegov mlađi brat imao je band, što je Hamell iskoristio. Glavne inspiracije za nove pesme bili su mu film Pulp Fiction i ploča Biggie Smallsa Ready To Die. Choochtown je izdao preko svoje etikete, Such-A-Punch Recordsa, a ubrzo ga je preuzeo Evangeline iz UK, gde je dobio odlične kritike. Ovo mu je omogućilo dalju karijeru u Engleskoj. 
New West Records je omogućio fanovima da nakon dvadeset godina još jednom zakorače u Choochtown (sada na CD, kao i na ekskluzivnom ružičastom vinilu), gde ih čeka lo-fi jurnjava sa dilerima, džankijima, kurvama i oportunistima. Već prvi rant "Go Fuck Yourself" pokazuje koliko je današnjica opterećena glupostima kao što je politička korektnost. "When Bobby Gets Down" nas uvodi u priču i likove koji se provlače kroz ovaj, skoro pa konceptualni album. Energičnost samog Hammela ne gubi time što je pojačana bendom, uz ska bubanj i sa pratećim vokalima, samo se pojačava tenzija karakteristična za Bruklin. Kao na traci, 
nadalje se prepliću likovi i njihove priče: Nancy ("Nancy's Got a New Boyfriend"), Chooch ("Choochtown"), Judy ("Judy"), Joe Brush ("Joe Brush")... čak se pominje i Yugoslavian Mike na "The Long Drive". Atmosfera je zaokružena i "live" radio programom na pesmi "Shout Outs", uopšte kroz ceo LP se provlači 90s hip-hop vajb, sličan nekim radovima Everlasta (ali sa mnogo više energije i duha). Tu su i balada "I'm Gonna Watch You Sleep", kao i himna svih ljubitelja igara na sreću "The Lottery".
Choochtown zatvara posveta komičaru Billu Hicksu, verovatno jedna od najboljih pesama koje je Ed napisao, koja ne samo da iskazuje poštovanje prema jednom velikom čoveku, već ima i dovoljno humora da mu jednim ovakvim nekrologom parira. Kao bonus možemo čuti i outtakeove pesama iz podruma Nicgorskog, koji daju nebrušenu, pankersku protivtežu ovom LPju. 
Sam Ed Hamell je o albumu rekao sledeće:  "Poprilično sam ponosan na sve svoje albume, imao sam veliku sreću u tome što sam uvek bio u mogućnosti da održavam potpunu kreativnu kontrolu, ali na ovaj sam posebno ponosan jer svaki centimetar njega, od snimanja do dizajna omota, je apsolutno moj." 
Prema rečima sa originalne recenzije UNCUT Magazina: "Absolutely brilliant!"

Preporuka

share