Vampire Weekend - Only God Was Above Us [2024]

Sep 06, 2024

Vampire Weekend

Only God Was Above Us

Columbia Records / 2024

“Only God Was Above Us”, novi album grupe Vampire Weekend, zvuči poput tajnog portala kroz koji prolazimo, uranjajući u svijet bogatih glazbenih tekstura i stilova koji se međusobno prepliću, kao da su slojevi različitih epoha spojeni u jedno. U tih 45 minuta, Ezra Koenig, Chris Baio (bas), Chris Thompson (bubanj) uz pomoć bivšeg člana multi-instrumentaliste Rostama Batmanglija, vješto vode slušatelje kroz staze nepoznatog, koje istovremeno osjećamo bliskima. Kao da smo negdje na rubu avanture, ne znajući točno što nas čeka, ali sa svakim novim taktovima osjećamo da bi moglo biti i uzbudljivo i duboko.

Već od prve note jasno je da ovaj album ne želi da vas ostavi ravnodušnima. Njegova glazbena struktura zrači iznenađenjima, uvodeći vas u svijet u kojem se indie rock flertuje s jazzom, eksperimentalnim zvukovima i klasičnim rock ritmovima. Svaka pjesma ima svoje lice, ali u isto vrijeme djeluje kao dio šireg mozaika, poput starih fragmenata koji su pažljivo sastavljeni u moderan, harmoničan zvučni krajolik. Prošlost i sadašnjost se susreću, stvarajući prostor za nostalgiju, ali bez zadržavanja u njoj.

Album se otvara pjesmom "Ice Cream Piano", gdje Ezra Koenig uvodi slušatelje s provokativnim, gotovo ciničnim stihovima poput "Fuck the world", no sve to čini s melodičnim tonom koji podsjeća na ranije radove benda. Atmosfera je surova, ali melodična, ispunjena zvukom distorziranih gitara i oštrim bubnjevima, dok Ezra Koenigov vokal proklamira revolt prema svijetu u kojem vlada kaos. Iako na prvi pogled djeluje mračno, pjesma nosi skriveni osjećaj otpora, pozivajući na akciju i borbu za ono što je važno, pa u ovoj pjesmi možemo osjetiti neku vrstu povratka njihovim korijenima, ali kroz prizmu mračnijih i slojevitijih tema.

Pjesme poput "Classical" donose kombinaciju trip-hop ritma i vokala koji odišu lakoćom, no ispod te površine krije se dubina – Koenig koristi tu jednostavnost da progovori o složenim temama, poput društvenih sukoba i napetosti. Djeluje gotovo paradoksalno, ali ta kontradikcija čini da se osjećate prisutno i uključeno.

Jedna od najupečatljivijih pjesama na albumu, "Capricorn", vraća nas u 70-te, s prizvukom soft rocka i eksperimentima koji podsjećaju na zvukove koje su rijetko ranije istraživali. Tople akustične gitare kombinirane s pomalo disonantnim tonovima stvaraju jedinstvenu teksturu zvuka.

Ezra se ovdje ne suzdržava – stihovi dotiču teme prolaznosti vremena i gubitka, povijesne odgovornosti, generacijske krivnje i povratka istim greškama. . Ovaj momenat na albumu odiše melanholijom, ali i jednim smirenjem, osobito kad kaže: "Too old for dyin' young, too young to live alone." Ovaj stih nosi težinu životne refleksije, a zvučna podloga u kojoj dominiraju klasične pijanističke note stvara kontrast između teških tema i bogatih harmonijskih progresija.

Instrumentalizacija na albumu posebno je intrigantna – od minimalističkih gitara do bogatih klavijatura, sve je pažljivo uklopljeno kako bi stvorilo dinamičnost koja je neprestano u pokretu. U pjesmi "Ice Cream Piano", zvuk se razvija iz sporijeg, refleksivnog uvoda, pretvarajući se u eksploziju energije, dok je "Capricorn" primjer suptilne melankolije, protkane nježnim klavijaturama i gitarskim tonovima koji čine da se svaka nota osjeti.

"Connect", upotrebljava frenetičan ritam bubnja iz njihove pjesme "Mansard Roof", što pokazuje kako Vampire Weekend rado reciklira svoje starije ideje, ali ih oblikuje na način koji se osjeća svježe i inovativno. Koenig ovdje razrađuje motiv povezanosti, kako između ljudi, tako i s prošlim verzijama sebe.

Pjesma "Gen-X Cops" donosi oštriji, energičan zvuk koji se poigrava s nostalgičnim utjecajima, ali istovremeno ulazi u suvremeniju glazbenu estetiku. Inspirirana pop-kulturom, pjesma odiše buntovničkim duhom, oslanjajući se na zvučne motive koji evociraju post-punk vibracije, ali kroz modernu produkciju.

Gitare su sirove, ritam dinamičan, a tekstura zvuka agresivnija u odnosu na ostatak albuma, dok se Ezra Koenig poigrava idejom generacijske frustracije. Ovdje se osjeća duboka tuga zbog ponavljajućih društvenih ciklusa, ali i tiha nada da promjene nisu nemoguće. Tekstovi su isprepleteni bogatim metaforama i političkim aluzijama, a instrumentalizacija daje osjećaj napetosti i nestrpljenja, što oslikava nemir s kojim se svi možemo poistovjetiti.

Nasuprot tome, "Mary Boone" donosi sofisticiraniju zvučnu podlogu s naglašenim elementima art-popa. Pjesma balansira između introspektivnih i kontemplativnih trenutaka, a njezin naziv priziva kontroverznu figuru iz svijeta umjetnosti, galeristicu Mary Boone. Kroz bogatu instrumentaciju, koja uključuje suptilne klavirske melodije i nježne harmonije, pjesma istražuje složene emocije i društvenu kritiku, spajajući poetične stihove s rafiniranim zvukom.

Ono što me posebno privlači ovom albumu je osjećaj evolucije - ne samo u zvuku, već i u temama. Album započinje s notom cinizma, kao da Koenig ispituje svijet i svoje mjesto u njemu, ali kako prolazi kroz pjesme, dolazi do nade i optimizma. To putovanje je posebno izraženo u pjesmi "Hope", koja kao da služi kao emocionalni vrhunac albuma, podsjećajući nas da, unatoč svemu, postoji svjetlo na kraju tunela.

Vokalni pristup Koeniga na ovom albumu je još jedan od ključnih elemenata koji ga čini upečatljivim. Njegov stil je razgovoran, gotovo neposredan, kao da se obraća izravno slušatelju. Lirika je, u njegovom prepoznatljivom maniru, slojevita i duhovita, igrajući se s riječima i slikama koje prizivaju osjećaj prolaznosti, ali i vječne nade.

“Only God Was Above Us” je album koji traži vašu pažnju i strpljenje, ali ga svakako vraća s bogatstvom zvukova i emocija. “Only God Was Above Us” je vožnja kroz svijet koji Vampire Weekend pažljivo stvaraju, pozivajući nas da im se pridružimo.