Postoje ljudi koji hoće da budu oni bez kojih ne može da se živi, oni o kojima se misli, mašta, zamišlja, oni koji su poželjni, neophodni, nezamenljivi, oni o kojima se priča, pa makar to bilo i loše, o kojima se piše i kojih se sećaju, za kojima se uzdiše, na koje se masturbira, čiji karakteri se prepričavaju, oko kojih se okreću tuđi životi, nekada cele države, a neretko i svet, oni koje čekaju, zbog kojih se pomeraju rasporedi, menjaju planovi, lažu bližnji, zbog koji se odustaje, posustaje i nestaje, čije odsustvo izaziva psihički i fizički bol, oni čiji tragovi se protežu po kalendarima, čiji mirisi ostaju u nozdrvama i za vreme gripa, oni koji bi da budu željeni i voljeni, uvek, na svakom mestu i po svaku cenu.
Njih u suštini ne zanima da li će neko zbog toga nešto žrtvovati, patiti ili platiti, da li će biti zadovoljan, ispunjen, pun nade ili beznadežan, hoće li završiti u bolnici, zatvoru ili hotelu, da li će uništiti porodicu, mladost ili starost, da li će zakasniti na voz, avion, autobus ili brod, da li će se kajati ili biti srećan, hoće li nešto naučiti ili će prestati sve da zna, da li će želeti da ustane iz kreveta ili da provede ostatak života u njemu, hoće li doživeti prosvetljenje ili pomračenje, da li će izgubiti dobre ili loše navike, pamet ili život. Kažem u suštini jer većina će reći da ih sve ovo iz drugog pasusa zanima, ali ako postupci govore suprotno, svrha reči je samo uzaludno trošenje daha.
Postoje ljudi koji nemaju šta da kriju, čija reč je teža od osmijuma, koji se ne libe da potroše vreme na nešto od čega lično oni neće imati korist, ali neko drugi hoće, koji ostaju i kada dođu oluje, koji spašavaju životinju sa ulice ili druge ljude od tame, čije raspoloženje zavisi od toga da li su usrećili nekog koga vole, koji bi želeli da su u pravu, ali za koje će svet nastaviti da se okreće i ako nisu, koji reciprocitet nikada ne mešaju sa receptom, empatiju sa entropijom, etiku sa estetikom, kojima nije svejedno da li su velika luda ili imaju velika muda i kojima je važno da li se njihove fotografije čuvaju u ramovima ili su meta za pikado. Da se ne lažemo, većina njih mašta da bude sve ono iz prvog pasusa, ali im je važna cena, tuđa osećanja, sreća, mir i istina. Jedino što oni žele po svaku cenu je miran san.
Sve na ovom svetu ima bar dve strane, od novčića, do čoveka. O tim stranama su snimani filmove, pisane knjige i pesme. Jednu od najlepših je napisala Džoni Mičel i to kada je imala samo 23 godine. Pesma se zove Both Sides Now i govori baš o tim kontrastima, o tome kako čovek ne može da završi sa učenjem bez obzira na iskustvo, kako ne postoji taj minus u svemiru koji nema svoj plus i kako je sve mnogo relativnije nego što izgleda. Ta pesma je jedan od njenih najvećih hitova i vole je najrazličitiji ljudi i svako je tumači onako kako mu se ćefne. Bez obzira na to da li gazite ili ste pregaženi, dovoljno je da imate trunku mozga pa da razumete i zavolite ove njene stihove. To je samo jedan od razloga zašto je jedan stih iz nje u naslovu današnje Gistro FM epizode.
Drugi razlog je ova slika. I ona se može tumačiti na mnogo načina. Neko će videti brod koji se približava obali, neko čoveka koji je zakasnio na brod. Neko će ukrcavanje na taj brod doživeti kao spašen život, neko kao smrt, isto kao i ostajanje na toj obali. Sve oko nas ima bar dve strane i kada bi ljudi sve vreme to imali u svojim glavama, većina njih možda ne bi bila beskorisna. Ono oko čega nema dileme jesu vremenske prilike na slici. To vreme je sasvim u dosluhu sa stihom Džoni Mičel „clouds got in my way“ po kom 934. Gistro FM nosi naziv.
Radni naslov ove epizode bio je „Koliko još dana pa je kraj?“ po stihu iz pesme Kraj grupe Kodagain. Dok slušate anđeoski glas koji peva tu pesmu možete pomisliti da je u pitanju neki veliki pevač sa Brodveja, a u stvari to je veterinar iz Knjaževca i jedna od najbolje čuvanih tajni sprske rok muzike poslednjih tridesetak godina. On se zove Saša Zorić Čombe i jedan je od onih dobrih duhova ove emisije godinama unazad. A ta pesma Kraj, kao i druga koju slušamo danas (Šta ona ima sa njim), spadaju među najlepše koje je napisao, otpevao i odsvirao, ovog puta uz pomoć gitariste Ace Manojlovića.
Posebno obratie pažnju na novo čudo od benda iz Nešvila pod imenom Echolalia. Pomeštajte Wilco, Radiohead, Taunsa Van Zanta i Nika Drejka i dobićete ovaj sjajni debi album koji se zove isto kao i bend. Ako vam nedostaju Mazzy Star, a pored njih još volite i Still Corners, siguran sam da ćete mahati repom dok slušate novo izdanje kanadskog benda Men I Trust. Svi koji vole The Beatles, The Beach Boys i barokni pop iz šezdesetih, uživaće u solo albumu Brajana Dadarija iz grupe The Lemon Twigs.
Poslednji pozdrav šaljemo Bilu Feju, Gistro evergreen je peti album Eliota Smita, tu su novi albumi za Nelsa Klajna, velški npise bend McLusky (prvi album nakon dve decenije) a u današnjoj emisiji slušamo i Nika Kejva, Toma Vejtsa, Bohemiju, Branka Mataju, novu pesmu Roberta Forstera i mnogo toga još.
Kada neka emisija počinje pesmom u kojoj se čuje stih „Something's lost, but something's gained In living every day“ male su šanse da je ona rđava.