„Odrastanje“ Dušan Pavlović

 

No rules, 2023.

 

Odrastanje je roman mladog pisca Dušana Pavlovića. Mladog, to zaključujemo iz impresuma knjige gde stoji godina rođenja (1997), ali ako pokušate da potražite još neke podatke o autoru, sačekaće vas mnoštvo lažnih tragova na internetu. U knjizi nema beleške o piscu, nema uobičajene fotografije, čak ni na sajtu izdavača No rules nema nijednog podatka o samom autoru (pa ni ono najosnovnije „živi i radi u …“). Istina, na društvenim mrežama postoji stranica posvećena samoj knjizi, ali i tu su informacije o samom romanu i o njegovoj pozadini, šture i u naznakama.

Utoliko vas čitanje ovog netipičnog bildungs romana može zateći nepripremljenim. Roman se bavi brutalnim temama, eksplicitnim sadržajem i zverskim likovima iz podzemlja, te bi, poput najbolje prakse iz kinematografske distribucije, uz ovu knjigu trebalo da stoji oznaka 18+. Što bi, paradoksalno, verovatno dovelo i do njene veće popularnosti, koju nije da ne zaslužuje.

 

„Svet nije parkić za decu, već bolesni luna park u kome su vožnje krvave i fantastične“

 

Pre nego što bude reči o samoj knjizi, pretpostaviće se da čitaoci znaju šta je Dark net, takozvano digitalno podzemlje, kao i čemu ono služi. Za one koji se tek sada upoznaju sa tim, to su paralelni pretraživači izvan Googla, to je digitalni mrak iz koga izviru kanali za trgovinu oružja, druge, prostitucije, pornografije. Postojanje darkneta možemo da shvatimo i kao triler priču o paralelnom univerzumu koji ćemo pokušati da što pre zaboravimo. Iz udobne ušuškanosti najlakše je zažmuriti na činjenicu da postoji takvo tržište, a isplativost svih „dark“ trgovinskih transakcija potvrđuje i da postoji ciljna grupa koja takve sadržaje konzumira i plaća.

Roman Odrastanje se bavi sličnom temom u čijoj osnovi je nasilje. U središtu zbivanja je neimenovani lik koji zajedno sa svojim Gazdom, beskrupuloznim perverznjakom i ubicom, učestvuje u snimanju i produkciji tzv. snaf filmova. Filmova, koji se, za one koji ne znaju, završavaju ubistvom, prethodno seksualno napastvovanih žrtava. Ubistva u knjizi su gradacijski poređana, svako je brutalnije i monstruoznije od prethodnog – počevši od tehnike ubistava, pa sve do žrtava, koje su sve mlađe i nevinije. U najplastičnijim primerima estetike ružnog, možemo da svedočimo nakaznosti sveta koji je prikazan u knjizi i za koji smo u neverici da zaista postoji. Sav taj pakao je sažet u nešto više od 100 strana i ta dužina teksta dodatno povećava efekat užasa u kom će se čitalac neminovno naći.

Za razliku od Eduara Luja koji je u svojoj autobiografiji „Gotovo je sa Edijem Begelom“ uspeo da problematizuje pojam nasilja i neprihvatanja različitosti iz ugla žrtve, glavni lik u romanu Dušana Pavlovića je koliko žrtva sistema, toliko i nasilnik koji svesno učestvuje u zverskim pirevima svoga Gazde. Ova okolnost, uloga nemog svedoka iza kamere, želja da se zabeleži strah i užas žrtvi na što verodostojniji način, kao i sama želja da udovolji Gazdinim perverzijama, čini ga višestruko zanimljivim i reljefnim.

Lik Gazde je neprikosnoveno, apsolutno zlo, koje uništava sve čega se dotakne. Njegova stihijska priroda i način na koji se selektuju žrtve je data gotovo mitološki. Kod njega nema selekcije, nema razuma, nema samilosti. Kada on krene, on će progutati svakoga, sa patološkim uživanjem, zverski i bez imalo ljudskosti.

Glavni junak je, međutim, dat razvojno, tako da čitaoci mogu da sagledaju pozadinu njegovog sazrevanja i odrastanja. Tu je disfunkcionalna porodica, iznenadni odlazak majke, pomešani identiteti, tragično prekinuto mladalačko prijateljstvo. Sa jedne strane, čitaoci kroz brojne autorefleksije mogu da razumeju prisilu i neizbežnost njegovog delovanja i mogu da razumeju traume iz kojih je poteklo. Sa druge, one ljudske strane, do kraja romana potpuno zgroženi činjenicama koje su izložene, postoji nada da će ta rapsodija zla da se nekako okonča.

Samim tim, kraj knjige će čitaoce ostaviti pred mnogim moralnim dilemama: da li je na nasilje jedino moguće odgovoriti nasiljem i ima li adekvatne kazne za nasilnika u društvu, onom istom društvu koje to nasilje generiše.

 

Odrastanje 

 

To što nam dani prolaze u površnim sadržajima koji se brzo smenjuju na društvenim mrežama, ne znači da na tim istim mrežama ne postoji i ona tamna strana. To što okrećemo glavu da ne vidimo užase, ne znači da je svet lišen društveno odbačenih, kriminalnih, bolesnih i zlih. Možda smo samo još uvek deca koja se plaše da spoznaju i zrelo prihvate činjenicu da živimo u svetu koje zlo stvara i čini ga mogućim. U tom smislu, ova knjiga je proces odrastanja i spoznaje da pakao postoji i da je vrlo blizu. Odrastanje je knjiga brutalno iskrena, ogoljena do srži i do samog kraja nam neće šećeriti činjenicu da je društvo u kome živimo već ozbiljno načeto. I moj utisak, nema mu pomoći.

Preporuka

share

share