The Seed of the Sacred Fig [2024]
Nakon što je za sjajni "There is no Evil" Iranac Mohammad Rasoulof osvojio Zlatnog medvjeda u Berlinu, za podjednako impresivni "The Seed of the Sacred Fig" uzeo je on posebnu nagradu žirija u Cannesu. Iran je tako nakon Abbasa Kiarostamija i Ashgara Farhadija dobio još jednog izvanrednog filmaša, no pitanje je kada će se ovaj sjajni autor ikad više vratiti u svoju zemlju. I ranije je on imao problema s tamošnjim zakonima, više puta je bio uhićivan i oduzimana mu je putovnica, a nakon što se saznalo da će "Sjeme svete smokve" biti prikazano u Cannesu, iranski revolucionarni sud ga je osudio na osam godina zatvora, bičevanje i novčanu kaznu. Naravno da je Rasoulof bio svjestan što mu se sprema pa je prije izricanja presude potražio egzil u Njemačkoj koja je na kraju ovaj film istaknula i kao svog kandidata za Oscara pošto je snimljen u iransko - njemačko - francuskoj koprodukciji.
I zbilja je riječ o izvanrednom filmu, uznemirujućoj i potresnoj kombinaciji drame i trilera u kojoj je Rasoulof iznimno kritičan prema totalitarnom teokratskom režimu Irana. Kompleksna je to i sveobuhvatna obiteljska drama o apsurdnim zakonima, mizoginiji tamošnjeg sustava i policijskoj državi koja apsolutno sve pokušava držati pod kontrolom gotovo na razini Sovjetskog saveza za vrijeme Staljina. Sustava koji članove obitelji okreće jedne protiv drugih, a ljudi iz straha za vlastitu egzistenciju i život bližnjih pristaju činiti nezamislive stvari. Radnju filma smjestio je Rasoulof u nedavnu prošlost, u jesen 2022. godine kada su se Iranom proširili veliki prosvjedi nakon što je zloglasna moralna policija na smrt pretukla djevojku koja je neprikladno nosila hidžab pa joj se vidjela kosa.
Izbili su nakon toga masovni prosvjedi i to uglavnom mladih i studenata, a "The Seed of the Sacred Fig" je film koji počinje kao gotovo pa tipična iranska obiteljska drama na tragu onoga što su ranije snimali Farhadi i ostatak društva da bi se do kraja pretvorila u uzbudljivi i šokantni triler s finalom koje kao da je režirao Sergio Leone. Iman (Missagh Zareh) je ambiciozni pravnik koji je baš u to nezgodno i nemirno vrijeme promoviran u državnog istražitelja. To je korak do njegove željene pozicije odnosno suca revolucionarnog suda, no i ova funkcija mu donosi finu povišicu i puno bolje uvjete za obitelj. Živi on sa suprugom Najmeh (Soheila Golestani) i dvije kćeri studentice, Rezvan i Sanom.
No, promaknuće će Imanu istovremeno donijeti i veliko razočaranje jer shvatit će on da je njegova gotovo pa jedina zadaća potpisivati smrtne kazne ljudima i to u slučajevima bez ikakvih dokaza. Jasno nam je da je Iman pošten i pravedan čovjek i ta spoznaja će ga šokirati i sablazniti, no problem je što nema natrag i nema izbora. Ako on neće raditi taj stravični posao, pronaći će se netko drugi, dok će on biti potjeran, vjerojatno i sam osuđen, a obitelj će mu također ispaštati. Dodatni problem je što je njegov posao iznimno opasan jer ljudi su s razlogom bijesni na državne službenike poput njega koji slijepo izvršavaju zadaće. Tako je i njegova obitelj u opasnosti i preporučeno mu je da nikome ne govore čime se Iman bavi, a istovremeno njegova žena i kćeri moraju biti još opreznije i još discipliniranije.
Za zaštitu sebe i svoje obitelji Iman će dobiti i pištolj, a kao što smo već davno naučili kod Čehova, ako vidimo pištolj u prvom činu, taj pištolj će sigurno do kraja opaliti. I događa se sve to za vrijeme vrhunca prosvjeda u Teheranu u kojima uglavnom mladi liberalni studenti traže određene slobode i zaustavljanje te jezive represije. Iman ima sve više mušterija uslijed prosvjeda i pod sve je većim pritiskom, a vrlo brzo pažnja filma prebacuje se na njegovu suprugu i kćeri koje većinu vremena provode u stanu. Rezvan i Sana u stanu djeluju kao djevojke iz bilo kojeg kutka svijeta, liberalne, buntovne feministice koje smeta propaganda na državnoj televiziji dok istovremeno na društvenim mrežama dolaze stvarne snimke prosvjeda u kojima je očita represija.
Situacija će eskalirati kada Imanove kćeri uz pomoć njegove žene pruže utočište teško ranjenoj prosvjednici i Rezvaninoj kolegici s fakulteta, a potpuna katastrofa će slijediti kada nestane njegov službeni pištolj. Donosi Rasoulofov film impresivan uvid u život Irana i njegovih stanovnika, a vidimo da nema tu puno sreće ni za one nazovimo povlaštene. Nadao se Iman možda boljim uvjetima nakon promaknuća, no vrlo brzo postat će mu jasno da je to bilo samo dodatno prokletstvo koje će potpuno uništiti njegovu obitelj. U početku se čini on kao pošten i pravedan čovjek svjestan da je sustav truo, pokvaren i loš, no svjestan da nema drugog izbora nego slijepo slijediti sve što mu se kaže.
Svjestan da je svako talasanje ne samo nedopušteno i opasno i prihvatit će on taj konformizam koji će ga proždirati iznutra. Postajat će i on, ali i ostatak njegove obitelji sve paranoidniji i vodit će sve prema potpunoj katastrofi u briljantnom filmu za koji je trebalo puno hrabrosti. I to ne samo kod Rasoulofa, već i kod cijele ekipe koja radila na filmu jer vjerojatno je to najkritičniji film prema iranskoj državi do sada, a ubacio je on unutra i brojne stvarne snimke snimljene na prosvjedima mobitelima koje su se potajno širile među mladima. Vidimo koja je tu razina represije, a može se i na "Sjeme svete smokve" gledati i na očajnički vapaj jednog velikog umjetnika koji kao da je svjestan da je u njegovoj zemlji potpuno nemoguće nešto promijeniti.
Recenzija filma preuzeta sa GamBeeFilmTvKnjiževnost.
