Living [2022]
Nisam baš neki ljubitelj remakeova i recikliranja već viđenog sadržaja, no tu i tamo pojavi se nešto zbog čega moram progutati sve ono što sam prethodno na tu temu rekao i napisao. Ovo je jedan od tih primjera, a remake legendarnog filma "Ikiru" Akire Kurosawe iz 1952. godine koji je po scenariju Kazua Ishigura snimio Južnoafrikanac Oliver Hermanus (odlični prethodnik Moffie) pravi je užitak. Divota od filma, dojmljiva drama za promišljanje koju perfektno zaokružuje nastup fantastičnog britanskog glumca Billa Nighya, a on je za nastup starog birokrata koji saznaje da mu je ostalo još šest mjeseci života zaslužio prvu nominaciju za Oscara.
Ishiguro je japanski pisac koji još od djetinjstva živi u Engleskoj, nobelovac po čijem je romanu "Remains of the Day" James Ivory snimio svoj vjerojatno najpoznatiji film. Način na koji je Ishiguro priču iz poslijeratnog Japana prebacio u poslijeratnu Englesku, prilagodio je novom okruženju, a esencijalno je ostavivši gotovo identičnom je čudesan. I dok je u "Ikiru" glavni lik birokrata koji je cijeli radni vijek bezvoljno proveo u tokijskom odjelu za planiranje bio gospodin Watanabe u izvedbi Takashija Shimure, Nighy je gospodin Williams. I on je tip koji djeluje kao onaj tipični britanski rob navika u kojem nema ni kapi krvi, usamljeni udovac koji živi sa sinom i snahom u mjestu u okolici Londona.
I svaki dan za njega je isti vidimo u genijalnom uvodu kada se vojska tih identičnih bezličnih birokrata jutarnjim vlakom slijeva prema Londonu, sjedaju u svoje urede i čekaju da im prođe radni dan. Užasi birokracije ovdje su dovedeni do apsurda i u odnosu na ovo što prolaze Britanci kasnih četrdesetih ili ranih pedesetih, čak i poznata hrvatska birokracija djeluje kao nešto iznimno efektivno. Williams je šef odjela za planiranje, a on i njegovi podređeni, baš kao i zaposlenici ostalih odjela u prepoznatljivom britanskom stilu potpuno izluđuju ljude koji nešto trebaju. Šalju ih s jednog odjela na drugi, beskonačno vrte u krug, a kada se ispostavi da su ljudi obišli sve odjele, njihove zahtjeve samo stave na hrpu koja se više ne dira.
Nitko tu ne iskače, svi se identično odjevaju i ponašaju, nema tu previše uzbuđivanja, a tek kad od svog liječnika dobije dijagnozu da je u terminalnoj fazi raka, stari gospodin Williams odlučit će promijeniti svoj život. Posve apsurdno, tek kada shvati da umire i da su mu dani odbrojani, on će tek tada odlučiti živjeti i ponašati se posve drukčije od onoga što je radio cijeloga života. Kad se "Ikiru" pojavio, bio je to film čija se radnja odvijala u sadašnjosti i bila je to perfektna kritika poslijeratnog Japana i film koji se po duhu i estetici posve razlikovao od svega što je Kurosawa kasnije snimao. "Living" se odvija u istom razdoblju, no sada na to doba gledamo i pomalo sentimentalno, s nostalgijom, a snimio je Hermanus svoj film u arhaičnom štihu.
Sva ta uštogljenost, konzervativnost i striktnost u praćenju nepisanih društvenih normi kojih se svi drže tadašnjeg britanskog društva iz današnje perspektive može izgledati smiješno. Nighy je genijalan kao prototip tog društva, čovjek koji se odavno pomirio sa sudbinom da je cijeli život proveo radeći besmislen i beskoristan posao ili bolje rečeno trudeći se da ne radi ništa. Zato je njegova transformacija tim veća jednom kad on počne raditi sve suprotno od onoga što je radio prije dijagnoze. Baš kao "Ikiru" i "Living" je maestralna egzistencijalistička humorna drama, baš poseban, dubok, humanistički film koji kao da promišlja što to uopće znači biti čovjek?
Je li čovjek onaj koji se cijelog života skriva iza brda papira poput Williamsa, pomirivši se sa činjenicom da je njegova egzistencija bezvijedna i besmislena baš kao i njegov posao koji se nikada i nije trudio zapravo raditi onako kako bi trebao? Ili je čovjek onaj koji bar jednom izađe iz zone komfora, odluči učiniti nešto posve drukčije od onoga što je do tada činio? Tek kada shvati da umire, Williams kao da će shvatiti da više nema što izgubiti i počet će se ponašati potpuno drukčije, biti drukčiji čovjek, slobodan. Čovjek kakav je možda oduvijek želio biti, ali ga je bilo strah iskočiti s utabane staze, izletiti i pokušati podmetnuti svoja leđa da bi se nešto promijenilo. Sjajna je "Living" humanistička humorna drama, dojmljiv, dubok i topao film koji ostavlja puno toga za promišljanje.
Recenzija filma preuzeta sa GamBeeFilmTvKnjiževnost
