Crock of Gold: A Few Rounds with Shane MacGowan [2022]

Crock of Gold: A Few Rounds with Shane MacGowan
Magnolia Pictures / 2020
Režija: 
Julien Temple
Scenario: 
Julien Temple
Zemlja proizvodnje: 
Irska
Jezik: 
Engleski
9.0
9

Frontman kultnog irish punk benda The PoguesShane MacGowan u ovom gotovo pa nestvarnom dokumentarcu sam nas vodi kroz svoj život. Život obilježen alkoholom, drogama koje su utjecale na činjenicu da je u trenutku snimana filma Shane i vezan uz invalidska kolica i bez obzira što si je složio umjetno zubalo izgleda zaista loše. Još lošije nego što ga pamtimo kada je u mlađim danima pijan bauljao pozornicom s ukupno tri zuba u čeljusti, a cjeloživotno uživanje u alkoholu moralo je uzeti danak. No, za razliku od mnogih svojih kolega glazbenika koji su se ubijali u cugi i drogi u mladosti, a sada kad su u nekim ozbiljnim godinama glumataju i pametuju, serinjaju o zdravom životu, yogi, tantričkom seksu, miru u svijetu, ekologiji, klimatskim promjenama i ne znam čemu već, Shane je i dalje isti onakav kakvog ga se sjećamo.

Iako jedva priča i dalje su mu cigareta i čaša s pivom stalno u rukama pa tako u jednom trenutku on kaže praktički sam prestao piti. I pusti onaj svoj prepoznatljivi smiješak kroz zube pa potegne gutljaj Guinnessa. Najjači adut ovog dokumentarca je što nas Shane sam vodi kroz svoj život. I to od ranog djetinjstva u irskoj provinciji gdje je već kao petogodišnjak upoznao alkohol pa do adolescencije i mladosti u Londonu te kasnijeg uspjeha s Poguesima i kasnije faze kada se situacija ozbiljno otela karijeri. Gledajući ovaj dokumentarac nemoguće je ne povući paralele s jednim našim glazbenikom i pjesnikom od kojeg su mediji (dobrim dijelom zahvaljujući i njegovom ponašanju) stvorili karikaturu i klauna.

Naravno, riječ je o Goranu Baretu iz Majki o kojem posljednjih godina pa i desetljeća možemo čitati i gledati samo kada napravi neku pizdariju. I onda ga svi sprdaju, rade se oni kretenski memei što se šalju po WhatsApp grupama, a meni je sve to užasno žalosno jer isti taj Bare naš je najveći pjesnik, istinski roker i boem u duši čiju veličinu ćemo vjerojatno shvatiti i cijeniti tek kad ga ne bude. Slična je priča i s MacGowanom na kojeg je za mnoge prva asocijacija ona ružna njuška s više očiju nego zubiju, pijano trokeljanje i anegdote o pijanstvu. I Shane je svjestan imidža kakvog si je stvorio u javnosti i ne bježi od toga, no i ovaj film pokazuje koliko je taj čovjek puno, puno više od toga.

I podjednako je ovo fascinantna i šokantna, potpuno nevjerojatna priča koju je iskusni rock dokumentarist Julian Temple obogatio ne samo brojnim arhivskim snimkama, već i animacijama, kao i isječcima iz raznih filmova koji tematiziraju irsku povijesti. Naracijski je to posloženo linearno pa krećemo od MacGowanovog djetinjstva pa sve do sadašnjosti, a zanimljiva caka je što intervju s protagonistom ne vodi režiser, već s njim razgovaraju razni ljudi iz njegovog života. Dakako da je Shane svjestan da njegov život baš i nije bio uzoran i da se nitko pri zdravoj pameti ne bi trebao u njega ugledati, no fascinira i dalje njegova lucidnost, iskrenost i smisao za humor.

Iako je izbačen iz škole još dok je imao 14 ili 15 godina, fascinira njegova načitanost, posebno poznavanje irske književnosti koja mu je od djetinjstva bila inspiracija. Čovjek jednostavno mora respektirati činjenicu da je ovaj čovjek na glazbenu scenu vratio irsku tradicionalnu muziku, uveo je zapravo u moderno doba i približio ostatku svijeta. Iznimno je to emotivan film jer Shane iskreno progovara o svim životnim traumama, teškim trenucima, onime što ga je oblikovalo te progovara o tome što je to zapravo bila njegova misija. Naravno da film vrvi i anegdotama i brojnim suludim i nestvarnim situacijama jer ipak je to život Shanea McGowana i "Crock of Gold" je savršeni primjer odličnog rockumentarca.