Gidzha Khan
Le notti di Cabiria
Dino de Laurentiis Cinematografica, Les Films Marceau / 1957
Režija: 
Federico Fellini
Scenario: 
Federico Fellini, Ennio Flaiano, Tullio Pinelli, Pier Paolo Pasolini
Zemlja proizvodnje: 
Italy, France
Jezik: 
Italian, Latin
9
9

Federico Fellini vjerojatno je jedan od omiljenih autora svakom istinskom ljubitelju filma. Nenadmašni vizionar koji je stvorio gotovo vlastiti žanr, neorealizam koji se polako pretače u magijski realizam njegove mašte, a "Cabirijine noći" vjerojatno je najbolji primjer kako je njegova prva faza na koju je utjecao neorealizam transcendentirala u nešto posve drukčije i posve unikatno. Fellini je jedan od onih autora kojem se uvijek volim vraćati i u čijim filmovima se uvijek može otkriti i zapaziti nešto novo pa se tako za "Le notti di Cabiria" može reći da je pravi antipod njegovog njegovog najpoznatijeg filma kojeg je snimio tri godine kasnije. I dok u "La dolce vita" kroz perspektivu novinara Marcella Rubinija vidimo blještavilo i ljepotu tadašnjeg Rima, sav taj lažni sjaj i naprednost kojima je zaogrnuta ispraznost i ništavilo tih ljudi, u "Le notti di Cabiria" upoznajemo neki drugi Rim.

Rim kakav smo recimo navikli gledati u filmovima Pier Paola Pasolinija pa ne čudi da je baš njega Fellini izabrao kao suradnika na scenariju kako bi priča o naivnoj prostitutki Cabiriji koja bi željela promijeniti svoj život djelovala što uvjerljivije i realističnije. Barem na početku. Bio je to i peti i posljednji film u kojem je glavnu ulogu odglumila Fellinijeva tadašnja supruga Giuiletta Masina koja je za ulogu Cabirije dobila nagradu za najbolju glumicu u Cannesu. Osvojio je "Le notti di Cabiria" i Oscara za najbolji film izvan engleskog govornog područja, a zanimljivo je kako je Fellini jedva našao producente koji bi financirali film u kojem je glavna heroina prostitutka. Na kraju je uskočio podjednako legendarni talijanski producent Dino de Laurentiis, a neke od likova je Fellini osmislio prema stvarnim prostitutkama koje je upoznao snimajući prethodni film "Il Bidone".

Cabiriu već u početku upoznajemo kao naivnu djevojku koju će njezin dečko Giorgio baciti u rijeku i ukrasti je torbicu, a spasit će je lokalni klinci koji će je izvući iz rijeke. Kad se vrati kući u predgrađu Rima i shvati da je Giorgio nestao s njezinim novcem, Cabiria će nastaviti raditi kao prostitutka, no svejedno će nastaviti maštati o nekom drukčijem životu. Ta njezina naivnost, prostodušnost i iskrenost više puta će je skupo koštati. Bez obzira što se valjda stotinu puta opekla, i dalje je ona sklona vjerovati ljudima i jednostavno si ne može pomoći. Iako život jeftine prostitutke iz slamova tadašnjeg Rima, Fellini nije prikazao nimalo glamurozno, već u "Le notti di Cabiria" skupa s glavnom junakinjom upoznajemo neke dijelove grada i okolice u kojima ljudi žive u koje je teško povjerovati da je tako nešto moguće.

Skupa sa znatiželjnom i odlučnom Cabirijom koja ni ne izgleda kao njene kolegice i prijateljice prostitutke s kojima drži štajgu, otkrivamo te mračne dijelove Rima. I shvaćamo da Cabiriji jednostavno nema pomoći. Svaki puta kada se ona zakači za nekog tipa, gledatelju je jasno kako će to završiti. Jasno je vjerojatno negdje u dubini i samoj Cabiriji, no uspijeva ona uvjeriti samu sebe da je to to i da ovaj puta neće stradati. Bez obzira što Cabirijino ponašanje, držanje, hod, izgled, mimika i sve ostalo više dolikuju nekom liku iz tipične komedije za to vrijeme i bez obzira što ona gotovo djeluje kao mlađa sestra Charlieja Chaplina, bašt taj kontrast izdiže cijelu ovu priču. I potvrđuje Fellinijevu viziju u kojem se gorko i slatko vječno isprepliću i u kojem su likovi poput Cabirije svjetionik dobrote, naivnosti i one iskonske ljudskosti u mraku svega ostalog. 

Recenzija je originalno objavljena na blogu GamBeeFilmTvKnjiževnost.

Preporuka