The Father [2020]
Imali smo se zaista posljednjih godina pa i desetljeća priliku nagledati filmova o starijim ljudima oboljelim od demencije i čije je mentalno stanje kopnilo. Bile su to uglavnom dirljive i emotivne, nerijetko patetične i previše melodramatične ili sentimentalne drame za moj ukus, no francuski pisac i dramatičar Florian Zeller po svojoj je kazališnoj drami snimio zaista zastrašujuć film o ovoj bolesti. "The Father" je šokantna priča kojoj je uspjelo ono što je uspijevalo tek rijetkima koji su se u svojim filmovima bavili tematikom demencije i mentalnog propadanja kod starijih ljudi. Gledajući "Oca" kao da smo i sami uvučeni u um 80-godišnjeg Anthonyja (Anthony Hopkins), nekadašnjeg inženjera koji je potpuno izgubio vezu sa stvarnošću. Iako povremeno ima trenutaka u kojima se da naslutiti da je on nekoć bio razborit, plemenit i racionalan čovjek, većinu vremena on ne zna tko su ljudi oko njega, ne zna ni gdje je, a potpuno je nesvjestan i protoka vremena.
Kako se Anthony sve više gubi, tako se i gledatelj sve više gubi s njim i Zeller je sjajno strukturirao ovu zaista šokantnu priču o čovjeku kojem se baš sve pobrkalo u glavi i koji si pokušava posložiti ono što se događa, no jednostavno ne uspijeva. Iako se gotovo cijela radnja filma zbiva u stanu u kojem Anthony sada živi sa svojom kćeri Anne (Olivia Colman) i njenim mužem Paulom (Rufus Sewell), on je konstantno izgubljen. Ne može se sjetiti gdje je ostavio stvari, upravo je otjerao njegovateljicu koju je optužio za krađu, a svejedno odbija bilo čiju pomoć uvjeren da je i dalje sposoban za samostalan život. Iako nam je od prvih kadrova jasno da je to apsolutno nemoguće, a situacija će se s vremenom pogoršavati jer će on početi sumnjati u namjere svojih bližnjih, a njegov um će početi stvarati njegovu verziju realnosti.
"The Father" je jedan od onih filmova koji nudi brojna iznenađenja i film u kojem nam je u početku malo toga jasno, no u kojem na kraju ipak sve sjeda na svoje mjesto. Iako je scenarij koji je po vlastitoj drami Zeller napisao s iskusnim britanskim dramatičarem i scenaristom Christopherom Hamptonom (Dangerous Liasons, Atonement, The Quiet American) briljantan, ova potresna drama sjajno funkcionira zahvaljujući sjajnim glumačkim performansama. Ovo je jedan od onih filmova u kojima glumački talent i kvaliteta mogu doći do izražaja, a pod strane dane britanski veteran Hopkins odradio je jednu od najboljih uloga života. S navršenih 83 godine on je i najstariji ikad glumac nominiran za Oscara za najbolju glavnu ulogu, a na trenutke zaista bolno djeluje gledati ga kako sebi i ljudima oko sebe pokušava racionalno objasniti ono što proživljava i ono što se događa.
Ili kad mu u pojedinim trenucima ništa što se događa nije jasno, no ne usuđuje se ništa pitati jer shvaća da nikome oko sebe ne može objasniti ono što se događa u njegovoj glavi. A svi itekako dobro znaju što se događa i svjesni su da je unutra potpuni kaos. Iako je "The Father" gotovo pa Hopkinsov one-man show, u ulozi njegove kćeri Anne sjajno mu parira i vrsna britanska karakterna glumica Olivia Colman (The Favourite). Sjajno je Zeller svoju dramu prenio na film i sjajno je uspio je prenijeti duh same priče u kojoj ćemo u početku možda i sumnjati da se netko od likova zaista poigrava sa starim Anthonyjem i da ga pravi još više ludim kako bi se dokopao njegovog novca, nekretnina ili čega već jer u svakoj sceni će i unutarnje uređenje stana biti pomalo drukčije. Skupa s njim propitkivat ćemo sve što se oko njega događa i pokušavati dokučiti što je istina, tim više jer se mijenjaju i glumci koji glume likove oko njega te to djeluje dodatno zbunjujuće. No, na kraju će nam ipak sve postati jasno u ovoj kvalitetnoj drami koja je dogurala do šest nominacija za Oscara (film, produkcijski dizajn, montaža, adaptirani scenarij, glavni glumac i sporedna glumica).
Recenzija je originalno objavljena na blogu GamBeeFilmTvKnjiževnost.
