Noah Land [2019]
Koliko neki filmaši znače za pojedinu zemlju možda najbolje pokazuje i primjer Turčina Nurija Bilgea Ceylana. Ovaj nagrađivani filmaš očito je na mlađe generacije svojih sunarodnjaka koji su se odlučili baviti filmom utjecao ne samo stilom, već i temama kojima se bavio. Otuđenost individualca, egzistencijalistička pitanja, monotonija i prolaznost ljudskog života i detaljan prikaz svakodnevnih života snimljeni statičnom kamerom uz duge kadrove na stvarnim lokacijama obično turske provincije mogu se pronaći u svakom Ceylanovom filmu. Kao jedan od njegovih najboljih učenika (naravno, ne doslovno) pokazao se i mladi tuski filmaš Cenk Ertürk koji je već u svom debitantskom dugometražnom filmu snimio najbolji "ceylanovski" film od svih tih silnih pokušaja koje sam gledao zadnjih godina. Čak me pomalo i živcira što dobar dio tih mladih filmaša iz Turske pokušava jednostavno kopirati svog uzora, no kod Ertürka to definitivno nije bio slučaj i predstavio se on u Tribeci moćnom, emotivnom i upečatljivom dramom prepunom simbolike i mudrosti.
I ne samo da se predstavio, već je Ertűrk na drugom najvažnijem američkom festivalu dobio nagradu za najbolji scenarij, dok je glavni glumac Ali Altay nagrađen za najbolju mušku ulogu. Altay je 41-godišnji Omer koji je pristao svog oca odvesti u njegovo rodno selo u turskoj provinciji. Pristao je Omer na to iako je stari Ibrahim (možda i najpoznatiji turski glumac Haluk Bilginer) nekoć ostavio njega i majku i otišao za drugom ženu u Pariz i više se nije vraćao. Sve dok se nije razbolio i saznao da mu je ostalo još malo vremena te se tek tada obratio sinu. Odmah u startu filma nam je jasno da odnosi između oca i sina nisu najbolji jer Omer je bijesan i ogorčen na Ibrahima, a ima on i vlastitih problema za koje ćemo ubrzo saznati.
Saznat ćemo još brže da Ibrahimova želja nije da pod stare dane vidi selo u kojem je odrastao, već će on od sina zatražiti da ga pokopa ispod stabla masline za koje tvrdi da ga je posadio na svojoj zemlji kao dječak. Problem je nastao što je na tom mjestu sada svetište na kojem se nalazi sveto drvo nazvano Noino drvo i hodočasnici koji ondje dolaze nisu oduševljeni činjenicom da se pojavio čovjek koji tvrdi da je to njegova zemlja. Iako mu svi govore da je ta maslina stara 4000 tisuće godina i da je to bilo prvo stablo koje je zasadio Noa nakon što je izašao iz arke, Ibrahim je uvjeren da je to njegovo stablo. Iako je Omer prilično ciničan prema ocu i u svojim je problemima jer je usred rastave sa ženom koja je u poodmakloj fazi trudnoće, on je odlučio ispuniti posljednju želju oca koji ga je ostavio i oca kojeg je mrzio cijelog života, ma koliko ga to koštalo.
Bio je "Noah Land" jedna od onih finih i pametnih priča prepuna životne mudrosti, ali i emocija jer tek kad stignu ondje, otac i sin počet će se zapravo upoznavati i reći će si neke stvari koje nikad nisu imali priliku reći. Postat će nam jasno da su mržnja i ogorčenost zbog oca koji ga je napustio pretvorili Omera u bijesnog i nesretnog čovjeka koji se zapravo užasava spoznaje da je izrastao u istog čovjeka kao što je i njegov otac te zbog toga mrzi sebe i tjera sve od sebe. Sjajna je tu i simbolika napuštanja zemlje koju je napustio u mladosti s napuštanjem obitelji i želje da pred kraj životnog putovanja Ibrahim nekako izmiri račune. No, ne samo to. Postat će nam jasno da je Ibrahimova misija pokazati sinu da ništa u životu nije crno - bijelo i da život obično donosi brojna iznenađenja. Film je to snažne poetike koji se odlikuje i sjajnom fotografijom na moćnim lokacijama, no najveća vrijednost je što su dva glavna glumca uspjela i više nego kvalitetno iznijeti ovu moćnu priču.
Recenzija je originalno objavljena na blogu GamBeeFilmTvKnjiževnost.
