Abou Leila
Thala Films Production, In Vivo Films / 2019
Režija: 
Amin Sidi-Boumédiène (as Amin Sidi-Boumedine)
Scenario: 
Amin Sidi-Boumédiène (as Amin Sidi-Boumedine)
Zemlja proizvodnje: 
Algeria, France, Qatar
Jezik: 
Arabic
9
9
Bio je ovo jedan od onih filmova zbog kojih vrijedi pogledati i nekoliko slabijih, prosječnih ili solidnih. Naizgled izgubljeni sati u gledanju svakojakih filmova sa svih strana svijeta, dođu na naplatu kada naletim na jedno ovakvo potpuno neočekivano filmsko iznenađenje, a možda ću malo i pretjerati kad kažem da je "Abou Leila" pustinjski "Mullholand Drive". Ovaj nadrealni triler za koji mi se čini da pomalo duguje i Antonionijevom "Professione reporter" bio je debitantski film za izvjesnog Alžirca Amina Sidija-Boumedienea s kojim se predstavio na tjednu kritike festivala u Cannesu, a ono što će krenuti kao naizgled prosječni triler, pretvorit će se u nešto teško opisivo, apstraktno, no meni je ovaj košmar od filma bio izvanredan.
 
Priču je Sidi smjestio u Alžir 1994. godine, razdoblje potpunog kaosa koji je devedesetih vladao ovom zemljom na sjeveru Afrike i razdoblje suludog građanskog rata. Iako je rat između Vlade i islamista potrajao sve do početka 2000-ih, upravo 1994. godinu obilježili su najžešći sukobi, brojni teroristički napadi, atentati i sve ono što ide uz takav pomalo asimetrični rat. Upravo jednim atentatom i kreće "Abou Leila", poslije čega iz grada selimo u pustinju, gdje ćemo upoznati dva glavna protagonista, Lotfija (Lyes Salem) i S. (Slimane Benouari), dvojac koji se zaputio na sam jug zemlje. Pošto se Alžir prostire na 2,3 milijuna kvadratnih kilometara, a od glavnog grada do krajnjeg juga ima nekoliko tisuća kilometara, pred njima je prilično dalek put. Lofti i S. prijatelji su još iz djetinjstva, no vrlo brzo postat će nam jasno da je S. psihički bolestan i da mu putovanje koje je zapravo sam tražio ne nosi ništa dobro.

Njegova paranoja i shizofrenički ispadi su konstantni, a Lofti praktički svu energiju troši kako bi ga držao pod kontrolom. Zaputila su se njih dvojica u potragu za poznatim teroristom Abou Leilom, a u prvom dijelu ovo pomalo nalikuje i na film ceste jer su Lofti i S. konstantno na putu. I taj je dio ovog dosta dugog filma (135 minuta) obilježila sjajna fotografija, nevjerojatno okruženje koje ćemo upoznati dok ovaj neobični dvojac putuje prema srcu tame juga. Nepregledne pustinje, prazne ceste, groteskni likovi koje susreću putem i priča koja se polako razotkriva uz stalne eskapade shizofreničnog putnika i noćne more koje izgledaju užasavajuće stvarno. Sve do trenutka kad će postati potpuno nejasno što je stvarnost, a što košmar pomračenog uma, kad će se početak i kraj potpuno ispremiješati i kad ćemo shvatiti da je cijela ova priča zapravo mračna parabola na kaos u državi koja se pretvorila u potpunu ludnicu i u kojoj valjda više nitko nije normalan.

Potpuno sam svjestan da "Abou Leila" neće biti film po svačijem ukusu, no malo je reći da sam ostao impresioniran ovom suludom, grotesknom, nadrealnom, čak pomalo ezoteričnom pričom za koju treba imati strpljenja. Uspio je Sidi stvoriti stalan osjećaj nelagode, povremeno i zbunjenosti jer gotovo kao u Lynchevom "Mullholland Driveu" i ovdje gledatelj u glavi ima bezbroj upitnika praktički tijekom cijelog filma. Kako priča prolazi, tako se počinje činiti da sve sjeda na svoje mjesto, a točno negdje u trenutku kad pomisliš da si konačno uspio pohvatati sve konce, sve se ponovno razleti i pretvori u suludu nadrealističku fantaziju gotovo na tragu Jodorowskog. "Abou Leila" je jedan od onih filmova koji na impresivan način stvara ugođaj paranoje, straha, a kad krenu noćne more, trebat će neko vrijeme da shvatimo jesu li to zaista noćne more, sjećanja, mračne fantazije ili stvarnost?

Film je to koji povremeno i šokira nasiljem, a valjda je jasno da ovo nije film s jasnom i čistom narativnom strukturom, već je "Abou Leila" djelo koje pažnju okupira jezivim, mračnim, misterioznim ugođajem. Ostavlja Sidi ovdje puno toga otvoreno i dezorijentirajuće te ostavlja gledatelju samom da pokuša donijeti neke zaključke, shvati motivaciju likova i protumači si što je on s ovim hipnotičnim nadrealnim trilerom želio poručiti. Citat iz pjesme Williama Blakea "Brak raja i pakla" koji Sidi postavlja u samom uvodu filma zapravo dosta govori o cijeloj ovoj misterioznoj priči, u kojoj kao da je svoje likove iskoristio kao svojevrsne simbole za kolektivnu traumu zemlje. Bilo je ovo sve samo ne obično filmsko iskustvo i što će naš dvojac dublje odmicati prema jugu Alžira, iracionalno će preuzimati racionalno, a stvarnost, noćne more, sjećanja, mračne fantazije potpuno će se ispremiješati u upečatljivu apstrakciju.

Recenzija je originalno objavljena na blogu GamBeeFilmTvKnjiževnost.