Hail Satan?
Hard Working Movies / 2019
Režija: 
Penny Lane
Zemlja proizvodnje: 
U.S.A.
Jezik: 
English
8
8
U samom startu recenzije ovog dokumentarca koji je burne reakcije izazvao već i prije premijernog prikazivanja na festivalu u Sundanceu, istaknut ću da mi je posve svejedno je li neka osobna religiozna ili ne. Potpuno mi je svejedno vjeruje li netko u bogove, vragove, do pola popijene pivske flaše, žabe krastače, mungose, majmune, guštere ili u zasrane i upišane gaće. Ta indiferentnost prema nečijoj religioznosti ili nereligioznosti prestaje kad me netko od onih s religioznog ili nereligioznog pola počne daviti kako je njihova (ne)vjera baš super i kako su oni divni i kako je njihova religija ona najbolja i prava, a oni drugi su izrazito glupi jer (ne) vjeruju. Izrazito me živcira to nametanje tuđeg mišljenja i pokušavanje uvjeravanje nekoga u nešto što ne samo da ne vjeruje, već smatra i potpuno bezveznim, smiješnim i tupavim, no mi ljudi smo očito takvi da volimo drugima nametati tuđa mišljenja, ako treba i na silu. Cijela povijest mogla bi se opisati i kao povijest nametanja svog mišljenja i svog načina života onim slabijima i onim tehnološkim zaostalijima, no nećemo sada o tome. Već ćemo malo o sotoni.
 
Da, glavni "junaci" dokumentarca mlade američke filmašice Penny Lane (njen prethodni doks "Nuts!" bio je također iznimno zanimljiv) su sotonisti ili ljudi koji se predstavljaju kao štovatelji nečastivog, belzebuba, đavla ili kako se sve već to ultimativno oličenje zla sve ne naziva. I iako bi u pravilu onima kojima ništa u životu ne predstavlja dobri bog, jednako ništa trebao predstavljati zli sotona, sama pomisao da postoje ljudi koji štuju to vrhovno zlo, može zvučati malo zbunjujuće, možda i zastrašujuće. Koja je uopće logika da netko tko već ne vjeruje u boga, vjeruje i klanja se njegovom zlikovačkom pandanu, nije mi baš bilo jasno i nisam se nikada puno zamarao tom tematikom, no ovaj dokumentarac uvodi nas u svijet ljudi koji sebe danas nazivaju sotonistima. I vidi vraga, nisu to zapravo potpuni luđaci koji otimaju pa žrtvuju malu djecu, oskrnavljuju grobove i rade sve ono sa čime su nas plašili dok smo bili klinci, već su ovi sotonisti nešto što bi smo danas nazvali prvoklasnim trolovima.
Ovo društvo ikonografiju i ozloglošenost sotonističkog pokreta koristi ponajviše kako bi vješto manipulirali medijima jer gdje god se ova moderna organizacija koja je registrirana kao "The Satanic Temple" pojavi, senzacija željni američki mediji prate ih u stopu. A Amerikanci k'o Amerikanci, odmah u panici, zaključavaju djecu u kuće, organiziraju molitvene susrete, traže od vlasti da zabrani slične organizacije, ma ako treba da ih se i fizički uništi. Upoznajemo u ovom dokumentarcu niz ljudi koji su se odlučili priključiti ovoj organizaciji te pokušavaju pojasniti koji su to razlozi zbog kojih su se odlučili za takav naizgled drastičan potez. Svi oni koji barem iole poznaju Bibliju, znaju da je sotona u početku bio jedan od anđela, koji se u jednom trenutku odlučio pobuniti protiv boga. Zauzvrat, boško ga je bacio iz raja u pakao i luciferović je ostao označen kao simbol zla, a upravo činjenica da je on bio jedini koji se odlučio pobuniti protiv jednoumlja i hegemonije boga, modernim sotonistima poslužila je da upravo njega uzmu kao svoje vrhovno božanstvo.
 
Iako ovo "vrhovno božanstvo" ne treba shvatiti doslovno, već čisto simbolički, pošto se praktički svi članovi ove organizacije predstavljaju kao ateisti, koji su se odlučili pobuniti protiv državnog establišmenta i zalažu se za vjerske slobode u sekularnoj državi kao što je SAD. I ne samo Amerika, praktički sve zemlje na zapadu danas su barem nominalno sekularne i religija bi trebala biti strogo odijeljena od same države, no svi smo i na ovim prostorima svjedoci da to baš i nije tako. Jer i u nas i dalje biskupi s oltara ljudima poručuju za koga glasati, a crkva je organizacija koju naši politički vođe itekako slušaju i koji jako dobro paze da ne učine nešto što bi bilo protivno interesima majčice crkve. Identična situacija je očito i u Americi, gdje je evangelizacija ponovno došla u modu početkom stoljeća i dolaskom na mjesto predsjednika obraćenog pijanca i narkomana Georga Busha mlađeg, a slični kršćanski fundamentalisti koji odbrojavaju sitno do konačne apokalipse i novog dolaska Isusa, svesrdno podržavaju i notornog štetočinu Trumpa.
 
Čisto kako bi isprovocirali reakciju javnosti, ova ekipa aktivista koji se predstavljaju kao sotonisti, zalažu se promjenu te paradigme i zalažu se za potpuno razdvajanje crkve i držanje. I kako ćemo vidjeti, sve više ljudi se u Americi i svijetu počinje priključivati Hramu sotone, osnivaju se podružnice u brojnim gradovima i organiziraju se akcije kojima se pokušava uzdrmati establišment. Najbolji primjer za to je i situacija u jednom gradu u Arkanzasu, gdje su sotonisti zatražili da se uz spomenik deset zapovijedi, postavi i spomenik jednom od sotoninih kompića, Baphometu. Jasno da je taj prijedlog izazvao, najblaže rečeno, šok i vjevericu među većinskim kršćanskim pukom, no pozivajući se na američki ustav, u kojem između ostalog stoji da su svi građani Amerike slobodni prakticirati vjeru koju žele i da je religija strogo odijeljena od države, tražili su, ukoliko već postoji kršćanski spomenik, zašto pored ne bi bio i sotonistički.
 
Sloboda vjere te sloboda govora, tiska i okupljanja, kao i da u SAD-u ne postoji službena religija, unesena je u tamošnji Ustav već prvim amandmanom 1791. godine, a držeći se toga, sotonisti su, jako dobro svjesni kakvu će reakciju izazvati, zatražili postavljanje svog spomenika. I nije to samo jedini primjer kako su se ovi ljudi na definitivno bizaran, ali svakako efektan način odlučili boriti za slobodno prakticiranje vjere za sve oni koji nisu kršćani, ali i za one koji su ateisti, odnosno za sebe same. Za razliku od crkve, kod koje je jedno od osnovnih načela slijepo vjerovanje, podložništvo, ako treba i vječna patnja te siromaštvo, što će tek po smrti dovesti do nagrade, sotonisti se zalažu za potpuno drukčije razmišljanje - za kritičko promišljanje svijeta oko sebe.
 
Uz današnje akcije modernih sotonista, Lane nas kratko vodi i kroz povijest sotonizma od prvog "pape" sotonističke crkve Antona La Veyja pa preko 80-ih kad je krenula prva runda plašenja ljudi sa sotonistima i kad je krenula nevjerojatna hajka na rock i heavy metal glazbu, upozoravajući da upravo ona djecu i mlade odvodi u krilo nečastivog. Jasno da danas znamo da su sve to bile besmislice i da je iza te hajke zapravo stajala crkva, kojoj je sotonizam poslužio za skretanje pažnje sa sebe i pedofilskih skandala koji su se godinama gurali pod tepih i zataškavali. Zanimljivo je kako se nakon snimanja filma i sama redateljica Penny Lane pridružila Hramu sotone kao aktivna članica, a definitivno ovaj film baca potpuno novo svjetlo na jednu ozloglašenu organizaciju.
 
Recenzija je originalno objavljena na blogu GamBeeFilmTvKnjiževnost.

Preporuka

share
share