I Lost My Body
Xilam, Auvergne Rhône-Alpes Cinéma, SofiTVciné 6 / 2019
Režija: 
Jérémy Clapin
Scenario: 
Jérémy Clapin (screenplay), Guillaume Laurant (screenplay)
Zemlja proizvodnje: 
France
Jezik: 
English, French
8
8

Ne mogu se baš pohvaliti da previše pažnje obraćam na animirane filmove, no kada jedan osvoji glavnu nagradu na Tjednu kritike festivalu u Cannesu, to je obično upozorenje da ga se ne bi trebalo zaobići, tim više što je to prvi animirani film koji je osvojio ovu nagradu. Jasno da "J'ai perdu mon corps" ili "I Lost my Body" nije tipični crtić kakav za kina štancaju Disney, Pixar ili ostale kompanije koje štancaju sve te crtiće, već je to umjetnički, avangardni animirani film, koji je zaslužio i nominaciju za najbolji europski animirani film godine, a možda bi mogao dohvatiti i nominaciju za Oscara. Ovo je jedan od onih filmova s kojim je jako teško usporediti bilo što što sam gledao ne samo ove godine, već i godinama unazad i to ne samo zbog pomalo apsurdističke, egzistencijalističke priče, već i stoga što bi se "I Lost My Body" moglo opisati i kao vizualnu poeziju.

U središtu priče filma, koji je i debitantsko dugometražno ostvarenje francuskog grafičkog dizajnera, ilustratora, crtača i animatora Jeremyja Clapinea, romansa je između mladića Naofela i djevojke Gabrielle. I nije to tipična romansa, već jedna od onih pomalo creepy pošto će usamljeni, asocijalni Naofel gotovo pa pratiti i proganjati ovu djevojku za koju se nada da će se i ona zaljubiti u njega. No, paralelno s time pratimo i priču o šaci koja je uspjela pobjeći iz nekakvog laboratorija i krenula je u potragu za ostatkom tijela. Vrlo brzo postat će jasno da je to upravo Naofelova šaka, a kako ćemo saznavati njegovu priču, tko je on, tako će nam postajati i jasnije gdje to šaka pokušava stići. I bez obzira što cijela ova priča zvuči i više nego bizarno, apsurdno, definitivno je "I Lost My Body" jedan od onih filmova koji nudi mnogo toga za promišljanje i traženje odgovora na pitanje što je pjesnik htio reći.
 
Scenarij je zajedno sa Clapinom inače napisao jedan puno poznatiji Francuz odnosno Guillaume Laurant, redoviti suradnik na filmovima poznatog francuskog nadrealista Jeana-Pierrea Jeuneta. Skupa s Jeunetom je Laurant radio scenarije za filmove kao što su Amelie, Grad izgubljene djece, Zaruke su dugo trajale i sva ostala najpoznatija Jeunetova ostvarenja tako da se ne treba čuditi od kuda taj nadrealistički vjetar puše. I bez obzira što je glavna priča o čudnoj romansi Naofela i Gabrielle nekako praznjikava i ne posebno upečatljiva, način na koji je taj dio povezan s ovim drugim, bizarnim, apsurdnim, nadrealnim i čudnovatim segmentima o lutajućoj šaci, daje ovom filmu nešto posebno. Kao i dijelovi u kojima se te priče nekako počinju stapati, ovo je zbilja jedan od najpoetičnijih animiranih filmova koje smo imali priliku gledati posljednjih godina, a romantična priča, da se naslutiti relativno brzo, poslužila je ovdje tek kako bi zamaskirala tragediju koja se valja. Posebno je upečatljiva završnica u kojoj cijela priča dobiva svoj smisao i određenu katarzu, a što predstavlja ta amputirana šaka, neka svatko prosudi nakon što odgleda film. 
 
Recenzija je originalno objavljena na blogu GamBeeFilmTvKnjiževnost.