The Underground Railroad
Amazon Studios, Big Indie Pictures, PASTEL / 2021
Režija: 
Barry Jenkins
Scenario: 
Thuso Mbedu, Chase Dillon, Joel Edgerton
Zemlja proizvodnje: 
U.S.A.
Jezik: 
English
10
10

Perfekcija. Savršenstvo. Vizija. Tri su riječi kojima bih najbolje i najkraće opisao seriju koju nam donosi proslavljeni afroamerički filmaš Barry Jenkins. Iako stoji da me njegovi prethodni filmovi, "If Beale Street Could Talk", a posebno ne razvikani i Oscarom nagrađeni "Moonlight" nisu posebno oduševili, već tada je bilo jasno da je Jenkins redatelj s finom poetikom i stilom. Sve je na svoje došlo ovom mini serijom koja nas vodi na američki jug sredinom 19. stoljeća i u kojoj je Jenkins maestralno inkorporirao elemente povijesne drame s magičnim realizmom. Taj ključni element magičnog realizma u ovoj seriji je upravo ta podzemna željeznica, koja prevozi odbjegle robove s juga u neke sigurnije i civiliziranije krajeve Amerike. Vidimo ovdje da je to stvarna željeznička mreža s razgranatim podzemnim pravcima, stvarnim kompozicijama, vlakovođama, tunelima i svim osobljem iako će nam vrlo brzo postati jasno da je ta podzemna željeznica zapravo metafora i simbolika.

U stvarnosti se podzemnom željeznicom nazivala tajna mreža sigurnih kuća i ostalih lokacija na kojima su se odbjegli robovi mogli skrivati tijekom 19. stoljeća. Taj naziv poslužio je američkom piscu Colsonu Whiteheadu koji je za istoimenu knjigu 2017. godine dobio Pullitzerovu nagradu, a njegovo djelo je perfektno na ekran prenio Jenkins. Serija "The Underground Railroad" sastoji se od deset epizoda, a u središtu priče je sudbina djevojke Core (južnoafrička debitantica Thuso Mbedu) koja je pobjegla s plantaže pamuka u Georgiji i zaputila se podzemnom željeznicom prema sjeveru i sigurnosti. No, neće to biti nimalo ugodan i jednostavan put jer za petama joj je lovac na odbjegle robove Ridgeway (dijabolični Joel Edgerton) i njegov groteskni sidekick, maleni rob Homer (Chase Dillon).

Slika američkog juga sredinom 19. stoljeća koju nam donosi Jenkins zaista je zastrašujuća, šokantna i jeziva i mislim da je po pitanju prikaza surove realnosti života ondje u to vrijeme uspio otići najdalje. Čak i dalje od Steve McQueena koji je u "12 godina ropstva" na također impresivan i uznemirujuć način uspio realistično prikazati svo zlo tog poretka, ali Jenkins je uspio dodatno pomaknuti granicu. Uspio je Jenkins kroz ovu priču uvući gledatelja u glavu i psihu crnog roba s američkog juga i dovesti do toga da u potpunosti shvatimo kakav je to zapravo nezamisliv život bio. Život u vječnom strahu od fizičke i psihičke torture, život u potpunoj nepovjerljivosti prema svima, život s nezamislivim, gotovo pa urođenim PTSP-om, kolektivnom traumom urezanom u DNK koja se i generacijama poslije mora osjetiti.

Svijet je to u kojem su bijeli robovlasnici uvjereni da crnci uopće nisu ljudi i da je njihovo prirodno pravo da s njima postupaju kao s imovinom. Kao sa stokom, krumpirima ili balama sijena. I nije to samo mišljenje robovlasnika jer vidjet ćemo kasnije kada Cora i uspije stići do nekih sjevernijih država da je normalno razmišljanje i uvjerenje među onima koji su protiv robovlasništva da su crnci niža vrsta. Vidjet ćemo ovdje kako je u pojedinim državama, kako će Cora ići od Georgije preko Južne i Sjeverne Karoline do Tennessea i Indiane, vladalo različito ozračje. No, svugdje je zajedničko bilo da sva prava crnaca dolaze od bijelaca i da crnci moraju nadređenoj rasi biti zahvalni na tome. Upoznajemo ovdje polusvijet u kojem vlada bjelačka vizija o tome kakvi bi crnci morali biti - potčinjeni, poslušni, gotovo kao dresirane životinje.

Zaista donosi "The Underground Railroad" koliko fantastičan toliko i čudovišan presjek tadašnje Amerike koja se i tada dičila kao zemlja mogućnosti. No, očito ne za sve. Kao zemlja kojom ne samo da caruju pohlepa i neciviliziranost, već kao da je to ludilo robovlasništva i možda podsvjesno shvaćanje da je to zlo i potpuno pokvareno svima uništavalo psihu dok su se pokušavali uvjeriti da je to normalno stanje stvari. Zemlja kojom vlada vjerski fundamentalizam i u kojoj potpuni manijaci u ime vjere i boga spaljuju ljude, a prije toga ih bičuju dok im se meso i koža odvajaju od tijela. Mislim da već u prvoj epizodi imamo jednu od najstrašnijih i najšokantnijih scena koje sam ikada vidio na filmu. Kada Ridgeway uhvati odbjeglog roba i vrati ga na farmu, gazda će organizirati banket za obitelj i prijatelje. I dok će se oni gostiti, piti i žderati uz glazbu, predradnik će nesretnika koji je pokušao pobjeći doslovno masakrirati pred svema njima. No, iako krv i meso gotovo pa špricaju po njihovom stolu, ponašaju se svi ti bijelci kao da su na nekoj kazališnoj predstavi i nitko da bi trepuno.

Uspio je Jenkins ovdje ne samo sjajno prikazati život na jugu, već je i čudesno zaokružio dva glavna lika. Imamo tu i pozadinske priče ne samo o Cori, već i o Ridgewayju, izmučenom tipu koji je svoj posao tragača za robovima shvatio kao neku višu misiju i koji se cijelog života uvjerava da je ono što radi ispravno. U svom bolesnom zvanju on pokušava pronaći neki smisao i kao da je samog sebe uvjerio da je hvatanje robova jedino u čemu je dobar. Čudesan je to prikaz klasičnog darvinizma na djelu u kojem ljudi funkcioniraju onako kako funkcioniraju divlje životinje. Zgrabi sve što ti se nađe na putu i pregazi. Podčini ili uništi slabije od sebe, a ta necivilizacija je ustvari iskonski američki duh. Priča se tu sjajno i strpljivo, čak pomalo eliptično plete i gradi, a nadopunjena je i finom glazbom Jenkinsovog stalnog suradnika Nicholasa Britella te savršenom fotografijom Jamesa Laxtona.

No, ono po čemu se "The Underground Railroad" posebno ističe od mora drugih televizijskih sadržaja su nevjerojatna poetika, kompozicija i stil Barryja Jenkinsa. U pojedinim trenucima mi se činilo da je neke kadrove doslovno "posudio" od Tarkovskog, a cijela ova priča kao da je put u srce tame američkog juga. Kao užasavajuća noćna mora koja nikako da završi i životna drama u kojoj na jednu ugodnu i lijepu situaciju dolazi barem stotinu ružnih i strašnih. Serija je to kojoj se apsolutno ništa ne može prigovoriti i koja je u potpunosti zaokružena te u sebi skriva i neke subverzivne elemente i pokazuje nam kakav je to talog i kakvo je to zlo na kojem je izgrađena zemlja koja se voli dičiti kao najvećom i najboljom državom svijeta. Vjerujem da će "The Underground Railroad" s vremenom još dobivati na vrijednosti i statusu, a serija je to koja još jednom potvrđuje da televizijska produkcija danas ne samo sustiže, već i prestiže filmsku te da se i neki vodeći filmski vizionari poput Lyncha, Scorsesea, Finchera, Windinga Refna pa i Jenkinsa sve više odlučuju za ovakve forme jer očito imaju puno veće slobode za ostvarenje svojih kreativnih vizija. 

Recenzija je originalno objavljena na blogu GamBeeFilmTvKnjiževnost.

Preporuka

share