Gundermann
Pandora Filmproduktion / 2018
Režija: 
Andreas Dresen
Scenario: 
Laila Stieler (screenplay)
Zemlja proizvodnje: 
Germany
Jezik: 
German
8
8

Još jednom se pokazalo kako biografski filmovi o glazbenicima o kojima ne znam apsolutno ništa, mogu biti daleko zanimljiviji od sličnih filmova o planetarno poznatim tipovima o kojima unaprijed znamo praktički sve. I nemam ja ništa protiv filmova o Freddiju Mercouryju, Eltonu Johnu, David Bowieu, Micku Jaggeru ili o Hanki Paldum, u pravilu ću takav film uvijek i pogledati, no pomalo mi i ide na živce što je obično riječ o generičkim filmovima u kojima o likovima i djelima dotičnih ne doznajemo apsolutno ništa novo. A kad gledam film o osobi o kojoj znam apsolutno sve što je prikazano na filmu i autori se ni ne potrude barem mrvicu zagrebati ispod površine, onda je posve jasno da takav film kod mene ne može dobiti neku posebnu ocjenu, makar bio ne znam kako dobro snimljen. Zato me veseli što sa svih strana svijeta stižu filmovi o tipovima za koje nikada nisam čuo i bez obzira što muziku koju su oni stvarali sasvim sigurno ne bih slušao, no često to znaju biti intrigantni i zanimljivi filmovi, a takva je i biografska glazbena drama o istočnonjemačkom kantautoru Gerhardu Gundermannu.
 

Biografiju ovog glazbenika, koji je paralelno cijeli radni vijek proveo u rudniku ugljena negdje na istoku, snimio je ugledni njemački filmaš Andreas Dresen (Halt auf freier Stecke) po scenariju Laile Stieler. Gundermannovu priču pratimo u dva razdoblja, od 1992. i ujedinjenja Njemačke kad se on s pratećim sastavom sprema na veliku turneju i od 1975. kad je on mladi pjevač u usponu, koji postaje doušnik istočnonjemačke tajne službe Stasija. Kao što je poznato, nakon ujedinjenja Njemačke, dosjei tajne službe su otvoreni i svaki je građanin mogao pogledati svoj dosje i vidjeti tko ga je i kada cinkario i zbog čega. Kad se to dogodilo, Gundermann se našao u velikom problemu jer se ispostavilo da postoji veliki broj ljudi koji su nagrabusili zbog njegovog dugačkog jezika, a da situacija bude apsurdnija, koliko je on cinkao svoje prijatelje, kolege i poznanike, toliko je dobar dio njih cinkao i njega.

I unatoč tome što već u uvodnoj sceni saznajemo da je ovaj osebujni glazbenik koji izgledom neodovoljivo podsjeća na Austina Powersa bio doušnik jedne od zloglasnijih komunističkih tajnih službi, Gundermann je ovdje predstavljen kao kompleksan, gotovo kontraditoran tip. Ono što me obično smeta u većini biografija, a to je da se niti ne pokuša dokučiti motivaciju određenih ljudi i njihovih postupaka, Dresen je u ovom slučaju obradio na izvrstan način i upravo tome je posvetio gotovo cijelu priču. On kao da traži odgovor na pitanje tko je bio Gundermann? Je li on bio bezobzirni doušnik koji je glazbenu karijeru pokušao ostvariti upravo na račun svog cinkanja ili je ovaj tip bio nevjerojatni naivac, koji nije ni shvaćao što čini? Ili bi ga se moglo smjestiti negdje na pola puta?

Upravo na tu poziciju stavljaju ga Stieler i Dresen te Gundermanna predstavljaju kao gorljivog, uvjerenog komunista, koji propitkuje autoritete, bori se za radnička prava i unaprijeđenje komunističke proizvodnje. Da situacija bude nevjerojatnija, zbog svog dugačkog jezika i zbog toga što je često kritizirao i dolazio u sukobe s partijskim funkcionerima čak je i izbačen iz partije. Moglo bi se reći da imamo tu tipa koji nije ni crn ni bijel u klasičnom smislu, tipa koji užasne stvari nije radio iz zlobe i želje da nekom naškodi, već iz čiste naivnosti i gluposti, koji ili stvarno nije znao ili nije želio znati što se događa u državi u kojoj živi. Odličan posao kao Gundermann odradio je njemački glumac Alexander Scheer i životna priča ovog osebujnog, kontradiktornog, naivnog idealista ispričana je na jako pametan i zanimljiv način. 

Recenzija je originalno objavljena na blogu GamBeeFilmTvKnjiževnost.
 

Preporuka

share
share