Pjevač u noći
Olja Savičević Ivančević
LOM / 2017

Uzimao sam ovu knjigu sa noćnog stočića kao što uzimam teglu meda iz frižidera. 

(Uživanje traje danima. Nemaš želju, ni potrebu da se prejedaš; jedna kašika zgusnute melase ti čini dobro, i čini da misliš na to što radiš neko vreme zato što ti ostavlja sladak ukus u ustima; navikavaš se da svakog dana uzmeš po malo, taman savladaš naviku i dođeš do dna tegle.)

Olja Savičević Ivančević divno barata jezikom, scenama i likovima. Reči kroti tako da joj poput pčela sleću na prste, nadlanice i podlaktice, i to čini bez zaštitne maske kojom se pčelari čuvaju od uboda.

Neću ti pričati o čemu se ovde radi, zato što knjige ne biram po tome, već kako su urađene.

(Tri fragmenta koje sam istrgao iz knige ti neće pomoći da shvatiš radnju, 
već bi trebalo da te
 rade.)

*

Ipak, činjenica je, uviđam to: svatko ima svoje dijete. Nekome je dijete pas, nekome mačka, nekome partner, netko je sam svoje dijete, nekome je dijete posao, nekome kabriolet, a nekome kći ili sin. Kao i svi roditelji bez djece, ponekad se zapitam kako bi izgledala ili izgledao? Svojoj nepostojećoj kćeri nikad neću priuštiti svoju odsutnost, nervozu, svađe, rastavu, lošu hranu, loše obrazovanje, možda i neki rat ili logor, statistički, to je prilično vjerojatno, svaku drugu generaciju kači, neće je raznijeti terorist na školskoj ekskurziji, neće se ubiti u metrou, neće se beskrajno dosađivati, neće je zlostavljati školski kolege ili šef drkadžija, neće je silovati ili mlatiti, ona se neće osjećati usamljeno, depresivno, promašeno, neće joj nitko slomiti srce, neće živjeti osrednji život, neće je zgaziti neki prosječnjak za kojeg će se naposljetku vjerojatno udati, neće umrijeti bolesna ili u nekoj banalnoj nesreći, a nešto od toga bi se dogodilo, možda sve. Beri to nisam mogla objasniti. 

Biti dobar roditelj nije moguće ako želiš biti još nešto drugo. A ja sam željela to drugo. Ljudi rode tu svoju djecu, pa im ih odgajaju nepoznate žene u sobama pretrpanim klincima koje (sobe) malo vonjaju na dječju mokraću. Pretpostavljam da za nekoliko desetaka, najkasnije stotinjak godina neće postojati obitelji nego porodične organizacije nalik na mini rodovske zajednice u kojima će svi brinuti o djeci, kao što je to nekad činilo cijelo selo (incestuozno selo, doduše). O djeci će brinuti brižni plaćeni roditelji, ne nužno biološki, nego oni koji su nadareni i obučeni za taj bitan cjeloživotni posao. Talentirani profesionalni očevi, dobro plaćene profesionalne majke, ljudi visoke emotivne inteligencije, blagi i čvrsti, topli i suosjećajni i za koje desetljeće: ni manijaka, ni pedofila, ni vojnika ne bi bilo. Nagledala sam se mladih glumica koje su mislile da je to slatko, kupile su lijepa kolica i domalo nestale sa scene, za prvim došlo i drugo, vratile se deset kila teže, sluđene od kućnog režima, od muža, od djece, neke su zauvijek nestale, pametnije se razvele, operirale sise, trbuh i vratile. Al uzalud, mladost prođe dok demijurg pucne prstom. Ili bičem. 

Mila moja nepostojeća kćeri, s bistrim očima, s malo klempavim desnim uhom koje proviruje kroz kosu, s pjegavim nosom i divnim smiješkom, nećeš me gledati kako se udajem i rastavljam, propadam, debljam se, starim, zanemarujem higijenu, nećeš pobjeći od mene, nećeš živjeti sa mnom, neću gledati kako se udaješ i rastavljaš, kako propadaš, debljaš se, 
stariš, zanemaruješ, također, nećeš me zaboraviti i nećeš mi slomiti srce, reći ne volim te (ali ni volim te, doduše). 

Svi ovo znaju, ali opet svi misle: rodit se, to je ipak bolje nego ne roditi se. I ti bi voljela da sam te rodila, ne?

(str. 67-68)

*

PISMO NEROĐENE PJESNIKINJE

Jednog dana pitat će tebe, moju dragu mamu, jesam li bolesna. Oprosti, je li tvoja mala nešto bolesna? Bit će to prva kritika mojih pjesama. Zašto bi dijete pisalo ako je zdravo? Pa ima tolikih stvari za konzumirati, optrčati. Sve su to zdrave stvari za mlade. Ali, ti ćeš im mama reći, jer ćeš me voljeti i kad me ne razumiješ, da pišem i čitam i na svježem zraku i da mi gledanje u slova razvija oštrinu vida, da vidim kroz kožu, da su mi prsti od pisanja već ogromni za moju dob i da zapravo ne provodim puno vremena zapisujući, više zapažajući, što ti često otežava razgovor sa mnom. Naši znanci, kad nas ne bude da ih čujemo, međusobno će zaključiti: Iz čega će onoliko biće proizvesti novu stvarnost, novi jezik, gdje su joj sirovine, alat - pretjerivanje, dijete će im poludjeti prije dvadeset i neke. Ali naravno da neću. Tvrdo ću srasti uza sve što dodirnem, bit će me teško porušiti ako se ne radi o ljubavi.

Uzimat ću svaki predmet i okružiti ga stoosamdesetipet puta, ponjušiti ga i oblizati. Za moju struku važno je poznavati okus drva, miris čavla, svojstva materijala, osnove ako želiš graditi tekst. Neprestano ću optrčavati jednu te istu ulicu dok to ne budem mogla izvesti zatvorenih očiju, na jednoj nozi, čak i za pedeset godina. Svaku riječ, ovisno o sastavu, rastvorit ću na zrna baruta, neutrone ili dlake i prašinu, a svaki zalogaj premetat ću jezikom dok slano ne postane slatko, a katkad i obrnuto. Kao pjesnikinja prvo moram biti sportašica, znanstvenica, dvostruka špija, ali ne i recimo poljoprivrednica. Ipak, vrijeme će mi uvijek teći sporo, živjet ću sezonu po sezonu, da stvari stignu dozrijevati. Neću biti pametnija ni osjetljivija, a ni hrabrija od drugih, samo detaljnija. Iz toga ću detaljnog poznavanja svega što sretnem na ovom svijetu načiniti nekoliko tisuća pjesama, od kojih će ukupno stotinjak neki ljudi često ponavljati u svojoj glavi, kao da pjevaju.

Jednog dana pitat će tebe, moga dragog tatu, zašto tvoje dijete piše strašne i nastrane stvari. A ti, moj otac, jer me voliš i jer me razumiješ i bolje nego što si mislio da ćeš znati, reći ćeš im da se tu radi o stilskoj vježbi: vježbanju figura slobode. Ta vježba plaši ili je ne trebaju. Ljudi neprestano pjevaju o slobodi, ali se pri tom svim udovima, uključujući i jezik, drže za granicu. Pa to je tako ljudski, treba razumjeti. Nosit ćeš me kad se umorim i tek onako, kupit ćeš mi neke knjige, igrati sa mnom tenis i ja ću ti reći kad dobijem prvu menstruaciju. Naš odnos bit će presudan za moje zanimanje. Za moj uspjeh bit će presudna tvoja rana smrt. Ona će me u spisateljskom smislu učiniti prastarom i besramnom. Pored mojih, tuđe će se riječi često doimati bojažljivima i beskrvnima, ili kao one dječje igre u sigurnoj sobi. Sve delikatno i krhko što ću stvoriti dolazit će iz mišića punog snage. Za sve ostalo, naučit ću se služit knjigama i iz njih cijeli život neumorno izrezivati i krasti.

Vi još ne znate da sam s vama, a tu smo zajedno, dok vodite ljubav: moji povjerljivi roditelji, moji roditelji puni povjerenja, dolazim da bih vas upoznala i, jednom, bit ćete potpisani pod svaku moju riječ.

(str. 154-156)*

"A ljubav je jedini istinski spektakl koji se nudi, ako ne volite rat. Ako je ljubav sporedna, onda je sve sporedno. Ako ljubav nije važna, onda ne postoji ništa ozbiljno između rođenja i smrti, osim ozbiljne bolesti."

(strane 106-107.)

Preuzeto sa Blog & Radio stranice prešlicavanje.

Preporuka