El reino a.k.a The Realm
Tornasol Films, Atresmedia Cine, Bowfinger International Pictures / 2018
Režija: 
Rodrigo Sorogoyen
Scenario: 
Isabel Peña, Rodrigo Sorogoyen
Zemlja proizvodnje: 
Spain, France
Jezik: 
Spanish
10
10

Za film se obično zna reći da je imitacija stvarnosti. Što bolje imitira stvarnost, film je i uspješniji, a bez obzira što smo ponekad svjesni da je riječ o potpuno fikcionalnim pričama, događajima i likovima, stvarnost je upravo ono što nas potpuno šokira i iznenadi. Često se zna dogoditi da fikcionalne priče djeluju uvjerljivije i stvarnije od onih filmova koji se reklamiraju da su snimljeni prema istinitim događajima, a jedan od takvih filmova je i ovaj politički triler. I možda najbolji španjolski film koji mi je dopao vidnog polja u posljednjih nekoliko godina. Iako je radnja "El reina", odnosno "Kraljevstva" kako bismo ga preveli na naški fikcionalna i svi likovi su izmišljeni, priča je to koja se pokazala i više nego poznatom, posebno za nas iz ovih krajeva pošto su politička korupcija, kleptomanija, bahatost, oholost i gramzivost vladajućih struktura nešto na što smo već potpuno oguglali.

Radnju ovog filma španjolski je filmaš mlađe generacije Rodrigo Sorogoyen smjestio u 2007. godinu u neimenovanu španjolsku autonomnu pokrajinu (da se naslutiti da bi moglo biti riječ o Andaluziji), koju će uskoro potresti prvoklasni političko - korupcijski skandal u kojem će zaglaviti iskusni političar Manuel Lopez Vidal (briljatni Antonio de la Torre, čovjek koji je u zadnjih nekoliko godina naslagao niz vrhunskih uloga, a ova mu je možda i najbolja). Manuel je već godinama desna ruka predsjednika regionalne podružnice stranke koja je ujedno na vlasti i na državnoj razini Friasa, a već na samom uvodu filma vidimo kako ta politička žgadija živi potpuno odsječena od realnog svijeta. Goste se oni škampima i jastozima, vozikaju u jahtama, stanuju u dvorcima u predgrađima, kao da su nogometne ili rock'n'roll zvijezde, a ne političari. Najbahatiji i najoholiji od svih njih upravo je Manuel, pokvareni i korumpirani političar koji već godinama svoju političku moć i veze koristi kako bi skupa sa svojim ortacima iz svijeta politike i poduzetništva mažnjavao pare. U privatne džepove trpaju se i novci iz europskih fondova predviđeni za poljoprivredu, kad neki investitor krene nešto graditi, lovica mora kapnuti i u njihov džep, uglavnom situacija je i više nego poznata.

 

 

Sve metode i tehnike hapanja love nešto je u čemu su Manuel i njegov kružok doktorirali i traje to već godinama, no situacija se zakomplicira kad policija uhiti jednog od njegovih nižerangiranih suradnika zbog optužbi za prijevare i političku korupciju. Unatoč tome što Manuel sve svoje prijatelje i suradnike upozori da drže usta zatvorena, u istrazi koju vodi novi ministar pravosuđa (koji u uvodnoj sceni najavljuje žestoki obračun s korupcijom, a Manuel i njegovo društvo upravo se goste u skupom restoranu i sprdaju se iz njega), pojavi se i njegovo ime. I ne samo ime, već u vijestima izađe i snimka u kojoj upravo Manuel priča o inkriminirajućim slučajevima, nakon čega on postaje glavna meta istrage. Jasno, kako se istraga oko njega steže, svi oni koji su mu do jučer bili najbolji prijatelji i bliski suradnici počinju ga napuštati, a vodstvo stranke odluči da će on biti žrtveno janje, iako su svi umiješani u ovaj skandal. No, Manuel odlučuje da se neće predati samo tako i ako već on mora pasti, tada će sa sobom povući i kompletnu stranku.

Posebno je fascinantan način na koji je prikazana ta bahatost, nedodirljivost političkih elita koje su potpuno bezbrižne te su im korupcija i krađa postale nešto sasvim normalno. Vidimo da je za ovo društvo predvođeno Manuelom posve normalno stanje stvari da se godinama mažnjava lova, živi na visokoj nozi i da toj bagri uopće ni na kraju pameti nije da je takvo ponašanje ne samo nemoralno, već i nezakonito. Kako i kaže sam Manuel u jednom trenutku, riječ je o mašineriji, odnosno mehanizmu koji je na snazi već godinama i kud su baš od svih političkih dužnosnika našli zajebavati baš njega. Malo je reći da me ovaj uzbudljivi, napeti, nevjerojatno uvjerljivi, fantastično napisani i režirani film s vrhunskom glumačkom postavom oduševio jer film je to koji ni sekunde ne gubi na tempu i žestini te je rijetko kada nešto više od dva sata proletjelo tako brzo kao uz "El Reino". Također, rijetko tko je političke elite uspio tako precizno i sveobuhvatno raskrinkati kao Sorogoyen i njegova scenaristička suradnica Isabel Pena u ovom filmu, čija je završnica toliko senzacionalna da malo fali pa da je usporedim s kultnim "Networkom" (koji je definitivno bio jedan od uzora pri nastanku ovog filma).

Već sa svojim prvim dugometražnim filmom kojeg je samostalno režirao, žestokim policijskim krimićem "Que Dios nos perdone", Sorogoyen je pokazao da je jedan od najtalentiranijih španjolskih filmaša svoje generacije, a sa "El reino" to je i potvrdio. U oba slučaja Sorogoyen se pokazao kao moderan režiser na kojeg su podjednako kao i autori iz njegove zemlje utjecali i moderni američki filmovi, ponajviše krimići. I to oni realistični kakve je nekoć snimao Scorsese. Nakon premijere na Toronto film festivalu krajem 2018. godine, imao je "El reino" i veliki uspjeh u španjolskim kinima, a svoju kvalitetu potvrdio je i s bezbroj nominacija u izboru za španjolski film godine, Goya Awards. Gotovo da i nema kategorije u kojoj ovaj film nije nominiran, od najboljeg filma, režije, scenarija, glavnih i sporednih glumaca, fotografije, montaže, zvuka, originalne glazbe i ostalih tehničkih kategorija, a nominacije je potvrdio u sedam kategorija. De la Torre je još jednom i više nego zasluženo izabran za španjolskog glumca godine, Sorogoyen je režiser godine, a tu si, između ostalih i nagrade za najbolji scenarij i montažu.

Recenzija je originalno objavljena na blogu GamBeeFilmTvKnjiževnost

Preporuka

share