At Eternity's Gate
CBS Films, Riverstone Pictures, SPK Pictures
Režija: 
Julian Schnabel
Scenario: 
Jean-Claude Carrière, Julian Schnabel, Louise Kugelberg
Zemlja proizvodnje: 
Switzerland, Ireland, UK, France, USA
Jezik: 
French, English
8
8

Misterij Vincenta van Gogha već više od stotinu godina proganja mnoge i mnogi si postavljaju pitanje kako je moguće da je danas jedan od najproslavljenijih umjetnika čije slike vrijede stotine milijuna dolara umro u nevjerojatnoj bijedi, ne samo neprepoznat, već i ismijan i ponižen. O Van Goghovom životu snimljeno je već bezbroj filmova, napisano isto toliko knjiga, a i dalje se istražuje njegov život i pokušava se doći do ogovora je li se ovaj postimpresionist doista ubio ili je slučajno ubijen, kao što sugerira film koji je snimio jedan slikar, kojeg bi se također moglo svrstati u moderne postekspresioniste, Amerikanac Julian Schnabel.

Schnabel se iz slikarstva prebacio na film sredinom 90-ih godina kad je snimio biografsku dramu o još jednom prilično neshvaćenom umjetniku, Jean-Michelu Basquiatu, da bi potom snimio i biografski film o kubanskom pjesniku Reinaldu Arenasu. Ipak, njegov daleko najpoznatiji i najuspješniji film bio je "La scaphandre et le Pappilon" za koji je dobio nagradu za režiju u Cannesu, Zlatni globus, a film je bio nominiran i za četiri Oscara, između ostalog i za režiju. Potom se ponovno više posvetio slikarstvu, a sada se vratio s još jednim biografskim filmom u kojem se pozabavio misterijem Vincenta van Gogha. I jasno da to nije klasični biografski film jer Schnabel nije tip kojeg bi zanimalo što je čovjek radio tog i tog dana i gdje je bio drugog dana, već je "Pred vratima vječnosti" film u kojem je jedan umjetnik pokušao dokučiti tko je zapravo bio njegov slavni kolega.>

Schnabelova fascinacija ne samo Van Goghovim djelima, već i njegovim misterijem i više je nego očigledna, a jednu od najboljih uloga u karijeri odigrao je Willem Dafoe. Bez obzira što je Dafoe u trenutku snimanja filma imao 62 godine, točno 25 više nego umjetnik kad je umro, to u ovom slučaju uopće nije bitno jer Dafoe ovdje kao da nije glumio, već je gotovo postao Van Gogh. Kako bi se što bolje pripremio za ulogu, Dafoe je čak učio i slikati i to na način na koji je slikao Van Gogh i posve je očito da mu je ova uloga iznimno puno značila i doista je i više nego zasluženo još jednom nominiran za Oscara (prijašnje tri nominacije bile su za sporednu, sada konačno i za glavnu, iako je od svih nominiranih i moj favorit, mislim da ni ove godine neće dobiti zlatni kipić).

Schnabel, Dafoe i koscenarist Jean-Claude Carriere (karijeru počeo još 60-ih kao suradnik Jacquesa Tatija i Luisa Bunuela) Van Gogha su zamislili kao neprilagođenog samotnjaka, sanjara koji kao da nije bio s ovog svijeta i koji nije mogao funkcionirati na ovom svijetu. Kao čovjeka koji je bio miran i spokojan samo kad je slikao i stvarao, ali i čovjeka koji je bio nikakav u socijalnim kontaktima i kojeg ljudi nisu razumjeli. Kao čovjeka koji je bio očajan, tužan, čak i ogorčen što nitko nije prepoznavao njegov rad zbog čega se ubijao u alkoholu i zbog čega je nekoliko puta završavao u mentalnim ustanovama. Ali i kao čovjeka koji je bio uvjeren da je njegovo stvaralaštvo revolucionarno i da mu je mjesto u vječnosti zagarantirano. Ako ne za života, onda barem nakon smrti.

Danas znamo da je po tom pitanju bio u pravu, a oni koji su gledali ranije Schnabelove filmove, posebno "La scaphandre et le Pappilon", onda mogu pretpostaviti i da je "At Eternity's Gate" sve samo ne običan film. I ovaj je film nekako esejističan i iznimno poetičan, koji do gledatelja više dopire na emotivnoj i podsvjesnoj razini i jedan je od onih filmova koji se, kako bi rekao Robert Bresson, prvenstveno moraju osjetiti, a tek potom pokušati razumjeti. Iako je narativna linija ovdje čak i donekle konzistentna i više-manje je linearna, riječ je o pravom art filmu u kojem je i kamera neobična. Dobrim dijelom snimljen je ovaj film kamerom iz ruke pa kako je Van Gogh nestabilan, tako je i kamera podjednako nestabilna i nemirna. Ponekad je i slika mutna, kao da se na taj način pokušala dobiti perspektiva iz koje je Van Gogh gledao na svijet, a potom i slikao, a na zbilja neobičnoj kameri možemo zahvaliti i uglednom francusku direktoru fotografije Benoitu Delhommeu.

Kako je jedan neoimpresionist snimio film o drugom postimpresionistu, tako bi se i za "At Eternity's Gate" moglo reći da je pravi postimpresionistički, odnosno postmodernistički, avangardni film u kojem pratimo Van Gogha za vrijeme posljednje faze života na jugu Francuske. Uz Dafoea u epozodnim se ulogama pojavljuju mnogi poznati glumci kao što su Oscar Isaac kao Paul Gaugain, Danac Mads Mikkelsen, a tu su i Matthieu Amalric, Emmanuelle Seigner, Niels Arestrup, Vincent Perez, Amira Casar ili Louis Garrel. Imao je "At Etenerity's Gate" premijeru u Veneciji 2018. godine, gdje je Dafoe dobio i nagradu za najboljeg glumca u ovom pomalo hipnotičnom filmu, koji je i sniman na stvarnim lokacijama u Arlesu i Auversu, gdje je slavni umjetnik i proveo posljednje godine života.

Recenzija je originalno objavljena na blogu GamBeeFilmTvKnjiževnost.

Preporuka

share