Klasik dana: Assault on Precinct 13 [1976]
Carpenterov "Napad na policijsku postaju" oduvijek mi je bio jedna od prvih asocijacija kad netko spomene kultni film. Film za koji je tako teško objasniti zašto mi je dobar i zašto ga volim, zašto mi je tako coolerski od prve do zadnje scene iako je ovaj akcijski triler zapravo tako jednostavan. No, u toj jednostavnosti dobrim dijelom se krije i genijalnost Johna Carpentera, jednog od onih pravih mavericka američkog filma i unikatnog autora koji je nerijetko ne samo pisao i režirao, već ih je i montirao te skladao glazbu kao što je slučaj s "Assault on Precinct 13".
I čuvena synth tema iz ovog filma jedan je od razloga zašto još od dječačkih dana volim "Napad na policijsku postaju", tek drugi cjelovečernji film koji je Carpenter režirao, još prije nego što se proslavio s "Halloween" krajem sedamdesetih. I zanimljivo je kako je "Assault on Precinct 13" prilično mlako primljen u Americi kad se pojavio, no nakon što je prikazan u Cannesu, potom i na festivalu u Londonu, postao je veliki hit u Velikoj Britaniji, potom i u ostatku Europe. To je nagnalo i američku publiku da ponovno pogleda Carpenterov akcić, utvrdi gradivo i shvati da je riječ o jednom od najboljih akcijskih filmova desetljeća.
Nakon što je snimio prvi film "Dark Star", Carpentera je angažirala producentska kuća za snimanje eksploatacijskog filma s budžetom od stotinu tisuća dolara. On je prihvatio ponudu, ali pod uvjetom da ima potpunu kreativnu kontrolu nad filmom te je u osam dana napisao scenarij filma koji se originalno trebao zvati "The Anderson Alamo".
No, dakako da to nije bio tipični eksploatacijski film sedamdesetih, već je Carpenter tu inkomporirao temu iz jednog od najpoznatijih filmova svog omiljenog redatelja Howarda Hawksa, "Rio Bravo". Dijelom ga je na "Napad na policijsku postaju" inspirirala i Romerova "Noć živih mrtvaca", tim više jer se radnja dobrog dijela filma odvija u jednom interijeru, točnije rečeno policijskoj postaji koju će napasti bande iz Los Angelesa.
Ta policijska postaja tog dana se zatvara, a ondje će utočište pronaći i nekolicina robijaša koje se seli iz jednog u drugi zatvor. Na njihovu nesreću, jedan od njih će se razboljeti pa će ih sve čuvari privremeno smjestiti u stanicu koja će se ubrzo naći pod napadom. Članovi bande, koji su odmah na početku filma ukrali veće količine jurišnog oružja, na policijsku postaju će navaliti jer se ondje skriva tip koji je ubio njihovog šefa. Što je njihov šef prethodno nasred ulice ustrijelio kćer istog tog tipa, to im je manje važno. Krenut će naoružani banditi u napad, a nekolicina ljudi smještena u postaji odsječena je od svijeta i pokušat će preživjeti noć.
Iako je Carpenter okupio ovdje redom potpuno nepoznate glumce i glumice, "Napad na policijsku postaju" zapravo je ogledni primjerak filma kakve će on snimati sljedećih dvadesetak godina. Jednostavni, bez puno mudrovanja, a opet tako sjajno promišljeni, šokirajući, nasilni, a opet ne prenasilni poput brojnih filmova koji su isključivo eksplicitnim nasiljem pokušavali nadomjestiti nedostatak smisla i rupe u priči. Iako je tek kasnije postao majstor horora, Carpenter i tu kao da je primijenio hororsku estetiku jer imamo tu tako jeziv ugođaj, gotovo neobjašnjivo zlo koje će se sručiti na društvo zarobljenoj u staroj stanici.
Recenzija tv serije preuzeta sa GamBeeFilmTvKnjiževnost
