Kinder des Kalifats [2017]

Kinder des Kalifats a.k.a. Of Fathers And Sons
Basis Berlin Filmproduktion, Ventana Film- und Fernsehproduktion, Cinema Group Production / 2017
Režija: 
Talal Derki
Scenario: 
Talal Derki
Zemlja proizvodnje: 
Germany, Syria
Jezik: 
Arabic
9
9

Sirijski dokumentarist s njemačkom adresom Talal Derki predstavio se prije nekoliko godina s dokumentarcem "Povratak u Homs" za koji je dobio i nagradu na Sundance film festivalu da bi čovjek potom na nekoliko godina nestao. Kad se u siječnju 2018. godine ponovno pojavio s novim dokumentarcem koji se u originalu pošto je snimljen u njemačkoj produkciji naziva "Kinder des Kalifats", dok mu je engleski prijevod "Of Fathers and Sons", svima je postalo jasno gdje je čovjek bio i što je radio. Opet je Derki za svoj film u Sundanceu dobio nagradu za najbolji dokumentarac, no "O očevima i sinovima" na kraju je postao jedan od najnagrađivanijih dokumentaraca godine. Bio je, između ostalog, nominiran i za Oscara, i za najbolji europski dokumentarac godine, dobio je nagradu na ZagrebDoxu, u Valletti, Solunu, Stuttgartu, Münchenu, Madridu, a u gotovo svim izborima za dokumentarac godine bio je u najužem izboru.

I sve to nimalo ne čudi jer je čovjek snimio dokumentarac kakav još nismo imali prilike gedati i "O očevima i sinovima" film je od kojeg se doslovno ledi krv u žilama. Pod krinkom fotografa i ratnog reportera koji simpatizira džihadizam, Derkiju je dopušteno da se doseli u sirijsko selo smješteno uz prvu liniju fronte koje je pod kontrolom Fronta al-Nusra. Sirijski građanski rat je na vrhuncu, to se ne zna tko s kim i protiv koga više ratuje, a al-Nusra je džihadistička organizacija nastala po uzoru na Al-Qaedu, čiji je cilj uspostava islamističkog kalifata. Moglo bi se reći da je Al-Nusra svojevrsni blizanac Islamske države i da su njezini članovi podjednako zaluđeni kao i puno poznatiji ISIL-ovci, a kako bi snimio ovaj film, Derki je u takvom društvu proveo dvije i pol godine. Morala je proći godina dana ili nešto malo više da bi mu tamošnji stanovnici dopustili snimanje, a ukupno je čovjek snimao oko 330 dana.
 

A ono što je snimio potpuno je nadrealno. Nastanio se ondje Derki kod tipa po imenu Abu Osama, fanatika, koji oduševljeno priča o napadima 11. rujna, koji je svu svoju djecu nazvao po vođama talibana pa se jedan sin zove Osama po Bin Ladenu, drugi je Ayman po nekom drugom luđaku. Ovaj pater familias, koji je naštancao devetero sinova za koje sanja da će jednog dana, baš poput njega, postati islamistički borci, za svoju terorističku grupaciju radi kao snajperist i na razminiravanju područja. Kako se njegovoj djeci ne bi punile glave svakakvim glupostima, Abu Osama ih je ispisao iz škole te ih sam podučava Kuran, pošto se ondje nalazi sva mudrost potrebna modernom čovjeku. Vidimo u ovom šokantnom dokumentarcu kako ovaj potpuno zaluđeni fanatik oblikuje djecu po samome sebi.

Tako klinci u jednoj sceni puni ponosa dolaze tatici s vrapcem kojeg su ranije uhvatii te mu se hvale kako su mu odsjekli glavu, baš onako kako je on sječe ljudima. Srećom pa takvi jezivi i gnjusni prizori nisu prikazani u ovom filmu, no ne treba sumnjati da se i takvih gadosti Derki morao nagledati, tim više jer u jednoj od scena vidimo i skupinu preplašenih i izgadnjenih zarobljenika s kojima se ovi maskirani manijaci poigravaju. Šokantan je ovo prikaz života i čovjeku je teško povjerovati do kojih granica zaluđenost i fanatizam mogu ići, a sada zahvaljući Derkiju to imamo priliku i vidjeti ako ne iz prve, barem iz druge ruke.

Jednako koliko se autor fokusira na oca, toliko se fokusira i na njegovu djecu i vidimo da ovaj čovjek svoje potomke doista i voli baš kao što ih vole i ljudi sa svih strana svijeta, no zastrašujuće je i uznemirujuće uopće i pomisliti na što su ta jadna djeca osuđena. Vidimo te klince kako se igraju tak što prave bombe i eksplozive, kako su već s desetak godina podvrgnuti svojevrsnoj vojnoj naobrazbi koja podrazumijeva da im neki maskirani idiot iz kalašnjikova puca pokraj glava, kako bi se ovi dječaci oslobodili straha. Žena gotovo uopće i nema u filmu pošto im je zasigurno zabranjeno da se pojavljuju ispred kamere, a jedine žene koje možemo nakratko vidjeti su prolaznice koje Derki u daljini potajno povremeno uspije snimiti. Definitivno jedan od onih filmova za koji je trebalo imati neviđenu hrabrost da bi ga se snimilo i film koji pruža do sada neviđeni uvid u život potpunih manijaka. 

Recenzija je originalno objavljena na blogu GamBeeFilmTvKnjiževnost.