Kada čujete neku grupu po prvi put u životu, pored onih opštih mesta kao što su vaše lične muzičke sklonosti, po čemu određujete da li vam se ona dopada? Postoji li neka osobina sa kojom se svakodnevno susrećete kod ljudi, a da je tražite u muzici nekog benda?

S obzirom na licemernu prirodu savremenog sveta, biće mi jasno ukoliko prvo niste pomislili na iskrenost, međutim baš je to osobina na koju ciljam. Čini mi se da bi svako od nas pre nego što kaže „kako je dobar ovaj bend“ trebao uzeti u obzir pomenutu osobinu.

Da biste propustili nekog muzičara kroz „lična sita iskrenosti“ nije potrebno da sedite satima i smišljate testove, već isključivo da sledite sopstveni osećaj. Čak i ako bend koji volite objektivno nije iskren a vi ipak procenite da jeste, to je manje važno. Bitno je da imate stav, odnosno lični sistem vrednosti.

Taj rizik da pogrešite u „sudu iskrenosti“ svakako nećete imati kada su u pitanju junaci ovog teksta, jer grupa o kojoj danas pričamo podleže opštem sistemu vrednosti, a nikako ličnom.

Za njih ne možete reći da su neiskreni...u stvari možete, ali time rizikujete da budete ismejani od strane svakog ko se bar jednom u životu udubio u bar jednu njihovu pesmu. Kada pričamo o iskrenosti u muzici, sastav iz Mančestera „Joy Division“ je njena personifikacija.

Dokaz za to imate na oba njihova albuma i gomili singlova. Ako vam pak ni to nije dovoljno, predočiću vam jednu jednostavnu, možda pomalo morbidnu, ali svakako nepobitnu činjenicu. Naime, sve pesme grupe „Joy Division“ napisao je pevač Jan Kertis i gotovo sve one se bave sumornim temama kao što su nerazumevanje, patnja, bol, i smrt. Isti taj Jan koji je napisao i otpevao pesme na pomenute teme, izvršio je samoubistvo 1980. godine. Toliko o dovođenju u pitanje iskrenosti u muzici benda „Joy Division“.

Preporuka