The Old Oak [2023]
Ken Loach jednostavno je nezaustavljiv. I s punih 87 godina ovaj gigant britanskog pa i svjetskog filma snimio je briljantnu, predivnu i tako toplu dramu. Još jedan od njegovih tipičnih malih, a zapravo tako velikih i dubokih filmova kakve valjda ne može snimiti nitko osim Loacha. "The Old Oak" je premijeru imao u Cannesu gdje je u glavnom programu prikazana i većina njegovih filmova zadnjih desetljeća, a iako je tema tu naizgled populistička i već milijun puta prožvakana, snimio je Loach film koji poziva na solidarnost i film prepun suosjećanja. Dakako da bi bilo nepravedno zaboraviti spomenuti njegovog sada već standardnog scenarista Paula Lavertya, a može se na "Stari hrast" gledati i kao na završni dio neformalne trilogije koju je započeo remek-djelom "I, Daniel Blake" i nastavio sa "Sorry, We Missed You".
Nekako imam dojam da bi ovo zbilja mogao biti zadnji film tog velikog autora i čovjeka, humanista koji je još od sredine šezdesetih snimao (uglavnom) filmove o običnim, malim ljudima. O radničkoj klasi i nesretnim ljudima koji su izvukli deblji kraj. Ponovno nas Loach vodi na sjever Engleske, u okolicu Newcastlea 2016. godine gdje će zajednicu koja se nikad nije uspjela oporaviti nakon zatvaranja rudnika osamdesetih, uznemiriti dolazak novih privremenih stanovnika. Ti novi stanovnici su izbjeglice iz Sirije, ljudi koji su pobjegli od rata u svojoj zemlji, a već u uvodnoj sceni vidimo da im je u gradiću u koji su smješteni priređena ne baš topla dobrodošlica.
Lokalci su ondje već godinama ogorčeni, frustrirani i bijesni. Gradić im propada, nema posla, ljudi iseljavaju, siromašni su, a sada su baš k njima poslali nekakve arape koje ne žele u svom susjedstvu. I sami se ti siromašni Englezi osjećaju odbačeno, prevareno i zaboravljeno pa kako to često biva svoju će frustraciju odlučiti iskaliti na strancima. I sjajno Loach prikazuje cinizam londonskih elita koje su te nesretnike iz ratom zahvaćenih zemalja samo bacili u te pasivne, osiromašene krajeve među frustrirane ljude dodatno radikalizirane putem društvenih mreža i medija.
No, Loachova veličina je u tome što on i te ljude ne prikazuje kao negativce, već nam je posve jasno da su i oni žrtve istog tog sistema, samo što su oni nastradali koje desetljeće ranije. Jedan od ljudi koji životare u tom gradiću je i vlasnik jedinog preostalog puba koji se naziva The Old Oak, TH Ballanthyne (Dave Turner). On je razveden i u depresiji je, izgubio je kontakt sa sinom, a jedino društvo mu je maleni psić po imenu Marra. U njegov pub dolazi tek nekolicina stalnih gostiju koji su frustrirani i ogorčeni, u zadnje vrijeme drastičnim padom vrijednosti nekretnina u kojima žive što znači da nikad neće uspjeti pobjeći iz tog mjesta pa i ako požele. Stalno oni jamraju, zadirkuju i provociraju TJ-a koji djeluje kao jedan od onih tipova koji se ne želi miješati ni u što i samo čeka da mu život završi.
I ti stalni gosti tražit će od TJ-a da već godinama zatvorenu dodatnu sobu u pubu otvori za njih kako bi se ondje mogli sastajati i smišljati akcije protiv izbjeglica. No, potom će TJ prihvatiti prijedlog da se u istoj toj sobi otvori prostor u kojem će nekoliko puta tjedno zajedno jesti siromašni lokalci i izbjeglice. Tek to će razbjesniti grupicu agresivaca, no vidjet ćemo do kraja da većina ne razmišlja tako, a sama završnica filma mogla bi natjerati suze na oči i onim najtvrdokornijima. Predivan je to i dirljiv film, tako tipična i prepoznatljiva Loacheva minimalistička drama u kojoj je opet uspio pronaći posve nepoznata lica i napraviti još jedan film koji uopće i ne djeluje kao film. Djeluje sve to tako stvarno, iskreno, istinito, a iako se nadam da to neće biti njegov posljednji film (sam je u Cannesu nagovijestio da bi ipak mogao jer mu je kratkotrajno pamćenje sve slabiji, baš kao i vid), "Starim hrastom" čudesno je on zaokružio jednu veliku, veliku karijeru.
Recenzija filma preuzeta sa GamBeeFilmTvKnjiževnost.
