Empire of Light [2022]
Tri godine nakon spektakularnog ratnog spektakla "1917.", britanski Oscarovac Sam Mendes (American Beauty) snimio je intimniju i nježnu dramu čija je radnja smještena u britanski obalni grad Margate na samom početku osamdesetih. "Carstvo svjetla" ujedno je i Mendesova posveta filmu i vrhuncu zlatnog doba kina u Velikoj Britaniji koje će se također naći u problemima kada krene recesija. Hilary (standardno odlična Olivia Colman koja se još jednom pokazala kao savršen izbor za uloge prosječnih, običnih Britanki) je depresivna i usamljena sredovječna djelatnica nekoć raskošnog kina Empire. I to je nekoć velebno kino savršen simbol recesijske Velike Britanije koja se bori s nezaposlenosti, ali i rasizmom što ćemo vidjeti na primjeru mladog crnca Stephena (Michael Ward) koji će se zaposliti kao prodavač ulaznica.
Iako je to vrijeme kada skinheadsi i huligani po ulicama napadaju i maltretiraju crnce i pred policijom koja uopće ne reagira, Stephen je otvoren i drag mladić koji će se vrlo brzo povezati s Hilary. Zapravo, cijela ekipa kina funkcionira kao velika obitelj, ako izuzmemo menadžera Ellisa (Colin Firth), čangrizavog tipa koji je u tajnoj vezi s Hilary za koju saznajemo da je ne tako davno bila hospitalizirana zbog bipolarnog poremećaja. Čini se kao da ta tajna veza dodatno loše utječe na Hilaryno psihičko stanje, a ona će se iznenađujuće brzo povezati sa Stephenom koji će obraćati pažnju na nju. I u trenucima kada će se činiti da bi se tu mogla razviti veza između sredovječne, depresivne, usamljene i potpuno zatvorene bjelkinje i mladog, srdačnog i dobroćudnog crnca, "Empire of Light" krenut će potpuno neočekivanim smjerom.
Bio je "Empire of Light" jedan od onih divnih, nježnih, toplih i emotivnih filmova koji se ističe ne samo sjajnim glumačkim izvedbama, već i senzacionalnom fotografijom Rogera Deakinsa, kao i suptilnom, nježnom uglavnom klavirskom glazbom Trenta Reznora i Atticusa Rossa. Po estetici je "Empire of Light" puno bliže "American Beuaty", nego "1917", a bio je to i prvi film za koji je Mendes sam i napisao scenarij pa je i po tome to jedna od onih intimnih, vjerojatno inspiriranih i vlastitim iskustvima autora koji je početkom osamdesetih bio tinejdžer.
Pomalo me podsjetio "Empire of Light" na melodrame Amerikanca Todda Haynesa poput "Far From Heaven" koji je pak neskrivenog uzora pronašao u legendarnom Douglasu Sirku. Humanistička je to i nježna drama u kojoj je to staro kino kao neki eskapistički kutak kao stvoreno za bijeg od surove stvarnosti. Sjajan je lik i posvećenog projekcionista Normana (Toby Jones), jednog od onih zanesenjaka koji s toliko ljubavi i sreće svima voli objašnjavati kako funkcionira njegov posao i kako nastaje ta filmska magija.
Recenzija filma preuzeta sa GamBeeFilmTvKnjiževnost
