Three Thousand Years of Longing [2022]
Australac George Miller najpoznatiji je po serijalu "Mad Max", no ovaj puta napravio je potpuni zaokret snimivši bajkovitu romantičnu fantaziju koja je svojevrsna varijacija na temu arapskog mita o duhu iz boce. Bajke i fantazije zapravo i nisu strane Milleru pošto je snimao on i filmove kao što su "Vještice iz Eastwicka", "Praščić Babe", a jedinog Oscara osvojio je za animirani film "Happy Feet". No, "Three Thousand Years of Longing" tek je možda na prvu tipična bajka, fantazija, no zapravo je to subverzivna romansa o čežnji, usamljenosti, ljubavi i samozavaravanju.
Vizualno to izgleda raskošno, šareno, živih boja, pogotovo u dijelovima kada se duh ili djinn kojeg je utjelovio Idriss Elba prisjeća svojih prethodnih izlazaka iz zarobljeništva boce. Djinna će u Istanbulu dozvati usamljena znanstvenica koja kao da je navikla na samotni život, no shvatit ćemo da zapravo čezne ona za ljubavi, nježnosti i svime što uz to ide. Britanka Alithea (Tilda Swinton) svoj znanstveni smjer naziva naratologijom i bavi se ona izučavanjem potrebe ljudi kroz povijest da ono što ne mogu razumijeti nadopune pričama, mitovima, božanstvima. Danas kada je znanost praktički sve misterije uspjela objasniti, gotovo pa nestaje potreba za pričama, a zaputila se ona na predavanje u Istanbul.
Alithea je jedna od onih osoba koje kao da su se pomirile s usamljeničkim životom i kao da je samu sebe uspjela uvjeriti da joj je tako najbolje i najsigurnije. Djeluje ona hladno, distancirano, kao da je oko sebe stvorila oklop i ne da nikome da joj se približi, no to će se promijeniti kada u jednom od istanbulskih dučančića kupi antiknu bocu, vazu, što li je već, a sljedećeg jutra u svojoj hotelskoj sobi dozove djinna koji će joj ispričati svoju životnu priču dugu već tri tisuće godina. Kao i svaki duh iz boce, djinn će Alithei ponuditi ispunjavanje želja, no neće to ići tako lako jer proračunata i oprezna znanstvenica zna da ništa nije besplatno i da se svaka želja zapravo mora na neki način platiti.
Umjesto klasičnog ispunjavanja želja, susret djinna i Alithee pretvorit će se u svojevrsnu istragu i znanstvenicu će zanimati kako je on uopće završio u boci i kakva mu je sudbina. I preko dvorca mitske kraljice Shebe, preko dvora turskih sultana prekinutih tisućama godina čekanja i čežnje u boci, on će joj ispričati svoju priču, a shvatit ćemo da je svaki put za njegovo puštanje i vraćanje nazad u bocu kriva bila žena u koju se zaljubio. Vizualno mi je to djelovalo pomalo gilliamovski, posebno dijelovi u kojima se djinn vraća u povijest i donosi bajke koje često i nisu nešto posebno romantične, ali su zato neočekivano nasilne i brutalne, kakva je uostalom bila i povijest.
Pa iako je znanost dobrim dijelom i uspjela iskorijeniti potrebu za mitologijom i pričama, gledajući "Tri tisuće godina čežnje" čovjek se mora zapitati što je uopće čovjek bez priča i kako bi izgledalo današnje društvo da nije bilo svih tih silnih priča kojima su se popunjavale rupe u znanju i shvaćanju.
Bio je to iznimno ambiciozan i skup film koji ni izbliza nije uspio opravdati investiciju, a Miller i u kasnim sedamdesetima pokazuje da je izniman režiser. Baš kao i mnogi njegovi kolege u toj poznoj dobi, i on kao da ima potrebu u svojim djelima pokušati pronaći odgovore na pitanja što uopće znači biti čovjek, a sve to fino je zamaskirao u raskošnu i lepršavu bajku.
Recenzija filma preuzeta sa GamBeeFilmTvKnjiževnost
