The Forgiven [2022]
Stariji brat McDonagh, John Michael predstavio se s dva iznimno dobra filma (The Guard, Calvary), a nakon osrednje krimi komedije "War on Everyone" njegova kvalitetom slabija faza nastavljena je i krimi dramom snimljenom prema romanu Lawrencea Osbournea. I dok će prvi film njegovog mlađeg brata Martina "The Banshees of Insherin" nakon remek-djela "Three Billboards..." premijeru imati u Veneciji, John Michael nas u "The Forgiven" vodi u Maroko. Mladi britanski bogataš Richard Galloway (Matt Smith) negdje duboko u marokanskoj pustinji u svom dvorcu smještenom u oazi priprema rođendansku proslavu na kojoj bi mu pozavidjeli i rimski carevi.
Pozvao je on ondje svoje društvo sličnih bogatih snobova, a među njima su i David (Ralph Fiennes) i Jo (Jessica Chastain) Henninger, liječnik i autorica romana za djecu čiji je brak očito u problemima. David voli i popiti pa će tako putem on pregaziti lokalnog dječaka, mladog berberina koji u pustinji traži fosile, a kada dječakovo tijelo doveze u palaču, svi će se ponašati kao da je putem pregazio mačku, a ne ljudsko biće.
Nitko se neće puno uzbuđivati što je David ubio dijete, fešta će se nastaviti kao da se ništa nije dogodilo, a i policija će vrlo brzo zaključiti slučaj. No, situacija će se zakomplicirati za Davida kada se ondje pojavi dječakov otac.
On će zahtjevati od čovjeka koji je oduzeo život dječaku da sjedne u njegov auto i krene s njim na put kako bi pokopali njegovog sina jer je takav tamošnji običaj. Iako na prvu David nije oduševljen tim prijedlogom, nevoljko će pristati, a to putovanje dovest će do promjene njegovih pogleda na život.
No, paralelno s Davidovim putovanjem s ucviljenim ocem po pustinji, pratimo i nastavak fešte u palači tog odbojnog društva snobova koje se ponaša baš kao oni bogati i bahati zapadnjaci iz najgorih stereotipa kada stignu u takve egzotične krajeve. Možda zato što su svi likovi napravljeni tako jednodimenzionalno, kao onaj najgori nadmeni šljam, ovaj me film prilično živcirao.
Jasno da je McDonagh takvim likovima kojima nije stalo ni do čega osim do vlastitog zadovoljstva i ugode pokušao satirizirati možda ne toliko rasizam koliko nezainteresiranost za sudbine i živote ljudi u čijoj zemlji odsjedaju. Taj postkolonijalni prijezir nekadašnjih osvajača prema osvojenima ovdje je zaista pretjeran, a vrlo brzo shvaćamo da i lokalno osoblje palače podjednako prezire sve te pijane bogataše, no što da rade s njima kad ih oni plaćaju bolje, nego što bi zaradili igdje drugdje pa pristaju na ispunjavanje svih njihovih hirova.
Ta plošnost apsolutno svih likova izuzev Davida koji će do kraja doživjeti nekakvu transformaciju, djelovala mi je nevjerojatno iritantno da sam priželjkivao da će se priča rasplesti na način da na feštu upadnu neki teroristi i potamane sve te ljigavce. Na moju žalost, to se nije dogodilo, no ipak do kraja skriva "The Forgiven" i neka iznenađenja koja ga ipak nisu izdigla iznad prosjeka.
