Playground [2021]
Stvarno se ne mogu sjetiti kada sam u nekom filmu vidio dijete, barem tako malo, koje je tako senzacionalno kao djevojčica Maya Vanderbeque ili sedmogodišnja Nora u filmu koji je belgijski kandidat za Oscara. Ova gotovo pa doku-drama ispričana je iz njene perspektive i kamera iz ruke stalno je na njoj. I ne samo to, kamera je postavljena u visinu djece iz prvog razreda tako da dodatno dobijamo dojam pa odraslima nerijetko vidimo tek donje dijelove tijela ili ih gledamo iz žablje perspektive kao što ih gleda dijete jedva metar visoko. Iako je ovo igrani film u kojem su u fokusu djeca, sve tu djeluje nevjerojatno prirodno, realistično, stvarno, neglumljeno i fascinantno je kako je ova djevojčica uvjerljiva u nimalo jednostavnoj ulozi.
Već u uvodnoj sceni filma koji je dobio nagradu kritike u sekciji Drukčiji pogled festivala u Cannesu jasno nam je da je mala iz nekog razloga prestravljena. Nezaposleni otac ostavlja je prvog dana u školi, a ona ga u suzama moli da je ne ostavlja. Situacija je to s kojom su se susreli vjerojatno mnogi roditelji tijekom prvih dana školovanja djece, no u debitantskom dugometražnom filmu frankofone Belgijanke Laure Wandel to je tek početak. Možda je taj uvod samo simbolika onog što će se događati jer Nora će ubrzo shvatiti da je njen godinu dana stariji brat Abel žrtva bullynga odnosno zlostavljanja u školi. Dok se Nora tek socijalizira i upoznaje kolege i kolegice, ona shvaća da se oko nje, uglavnom na školskom dvorištu tijekom odmora, nešto jako loše događa.
Stariji klinci okomili su se na Abela. Bacaju ga u kontejner, rone mu glavu u wc školjku, mlate ga, a nitko ni da se okrene. Iako se događa to na školskom dvorištu, gotovo nitko i ne trza. Nitko osim Nore koja je prestravljena i neki prirodni instinkt joj govori da o onome što se dogodilo kaže ocu. Brat je pak moli da nikome ništa ne priča jer će stvari biti još gore, no ona je zbunjena jer joj se čini da Abel ništa ne čini po tom pitanju. Umjesto da se pokuša suprotstaviti, on kao da se pomirio sa sudbinom da je na njega stigao red da bude žrtva starijih klinaca, a Nora kao da ga se počinje sramiti. Na kraju, ipak će ona reći tati što se događa na školskom igralištu, no situacija time ne samo da se neće riješiti, već se je još pogoršati i razviti u pomalo neočekivanom i podosta šokantnom smjeru.
Sjajno je Wandel uspjela dočarati cijelu ovu priču i kroz Norine oči i mi upoznajemo cijeli taj svijet na koji smo zaboravili. Dječji svijet koji ima neka svoja pravila, u koji se klinci također pokušavaju uklopiti, nametnuti, predstaviti u što boljem svjetlu. Sjajno je prikazano i kako klinci projeciraju ono što vide i čuju kod kuće pa o tome razgovaraju iako im nije jasno o čemu se radi. Tako je Nora još zbunjenija kad čuje kolegicu kako priča da su očevi koji nemaju posao paraziti pa se Nora počinje pitati je li i njen tata jedan od tih beskorisnih bezveznjaka i zašto on ne radi. Ništa joj nije jasno, pokušava se ona snaći u svom tom kaosu i razumijeti što se to zapravo oko nje događa i kako funkcionira svijet, no ne ide to baš lako i ima tu jako puno toga odjednom za dijete od šest ili sedam godina. Imao je "Un monde" ili "Playground" fin festivalski život, a Wendel je s razlogom zaslužila nominaciju za europsko otkriće godine i bio je ovaj film jedno od onih potpuno neočekivanih, a iznimno ugodnih iznenađenja.
Recenzija je originalno objavljena na blogu GamBeeFilmTvKnjiževnost.
