The French Dispatch [2021]
U jednom intervjuu kad je krenuo sa snimanjem "Francuske depeše", Wes Andersona su pitali o čemu se radi u njegovom novom film, on je odgovorio da je dosta teško na to dati precizan odgovor. I zaista, opisivanje o čemu se radi novi Andersenov film vjerojatno bi narušilo dojam još jednog u nizu šarmantnih, tipično njegovih baroknih filmova i filma za koji se zaista nadam da će mu nakon sedam nominacija donijeti i prvog Oscara. "The French Dispatch" je prema očekivanjima pravi vizualni slatkiš, topla komedija koja mi se pomalo i čini posvetom francuskom novom valu u kojoj je okupio cijelu plejadu poznatih glumaca od kojih bi bilo koga od njih teško bilo izdvojiti kao glavnog.
Svi likovi su standardno ekscentrični, a takva je i cijela priča. Ništa manje nisam ni očekivao od filma koji je Anderson opisao kao posvetu magazinskom novinarstvu koje lagano odumire, preciznije kultnom "New Yorkeru". U filmu koji je zamišljen kao antologija pratimo tako tri različite priče iz francuskog dopisništva fikcionalnog magazina Liberty koji prestaje izlaziti nakon što je umro njegov osnivač i glavni urednik, ekscentrik iz Kanzasa Arthut Howitzer (Bill Murray). Prema njegovoj oporuci jednom kad on umre, magazin prestaje s radom, no zato je tu posljednji broj i tri (blago je reći) neobične priče koje ćemo pobliže upoznati. Prva od njih je o ubojici koji se nalazi u zatvoru i koji je na iznenađenje svih postao velika zvijezda moderne likovne umjetnosti. U drugoj su u središtu pažnje studentski prosvjedi dok u trećoj upoznajemo osobnog kuhara načelnika policijske uprave.
I bilo bi zaista predugačko, ali i posve pogrešno opisivati što se to događa u bilo kojoj od tih priča, no jedna je luđa i ekscentričnija od druge i tipični su to primjeri Adersonovog univerzuma. Sve tri priče su nevjerojatno zabavne, šarmantne, duhovite, uvrnute, snimljene u tipičnom manirističkom Andersonovom stilu i djeluje to standardno nostalgično, kao čudesne vinjete s očekivano genijalno osmišljenim likovima. Malo je film u boji, malo je crno - bijeli, u staromodnom okomitom formatu, čak s povremenim animiranim segmentima, no od prve do posljednje scene je jasno da je to film čovjeka koji je snimio "Rushmore", "The Royal Tenenbaums", "Moonrise Kingdom" ili "Grand Budapest Hotel". Djeluje mi čak da je ova antologija i svojevrsni Andersonov "The Best of" i jedan je to od njegovih najboljih filmova.
Od početaka je Anderson bez problema okupljao poznate glumce koji su s oduševljenjem pristajali za njega igrati i male, epizodne uloge, a ovdje je uz standardnu ekipu okupio i Benicia Del Tora, Leu Seydoux, Timotheea Chalameta, Frances McDormand, Adriena Brodyja, Elizabeth Moss, Tildu Swinton, Christopha Waltza, Edwarda Nortona, Willema Dafoea, Saoirse Ronan, Jeffreya Wrighta i mnoge, mnoge druge. Svaka priča zapravo je jedna je duga reportaža iz posljednjeg broja magazina čija se radnja odvija u fikcionalnom francuskom gradu Ennuiu (mislim da bi se riječ Ennui doslovno moglo prevesti kao dosada, no grad Ennui koji ćemo upoznati sve je samo ne dosadan) šezdesetih ili sedamdesetih godina. I to šezdesetih i sedamdesetih gotovo onako kako su ih zamišljali francuski novovalni filmaši uz, naravno, magični Andersonov ekscentrični dodir. Definitivno jedan od filmova godine.
Recenzija je originalno objavljena na blogu GamBeeFilmTvKnjiževnost.
