Nomadland
Cor Cordium Productions, Hear/Say Productions, Highwayman Films / 2020
Režija: 
Chloé Zhao
Scenario: 
Jessica Bruder (book), Chloé Zhao (screenplay by)
Zemlja proizvodnje: 
U.S.A.
Jezik: 
English
10
10

Već sam se pribojavao da će 2020. godina biti možda i prva bez makar jednog američkog filma koji zaslužuje čistu desetku, a onda se gotovo u fotofinišu pojavilo ovo remek-djelo. Dirljiva i vizualno nenadmašna priča o modernim nomadima, ljudima koje ne drži mjesto, marginalcima koje obično i nemamo priliku vidjeti u filmovima, a opet ljudima koji su vrlo vjerojatno ona prava, većinska Amerika. U središtu pažnje je 60-godišnja Fern (Frances McDormand), žena koja je cijelog života bila vezana za mjesto i čovjeka koji su nestali. Gradić Empire u Nevadi doslovno je nestao nakon što je 2011. ugašena tvornica gipsa, a potom je i njezin muž Bo umro od raka. Ostala je Fern potpuno sama i krenula na put Amerikom u potrazi za poslom u kombiju koji se pretvorio u njezin dom. Sezonski će ona raditi u Amazonovom centru, povremeno će raditi razne druge poslove, no stalno će ona biti u pokretu u svojoj mobilnoj kući, susrećući putem ljude sličnih sudbina i povremeno provodeći vrijeme u zajednicama sličnih nomada da bi na kraju opet ostala sama sa svojim kombijem. 

Fern je središnja točka filma kinesko - američke filmašice Chloe Zhao, koja se prije nekoliko godina predstavila upečatljivom i naturalističkom, a opet tako poetičnom i vizualnom dramom "Rider". I "Nomadland" je snimljen u sličnom stilu i vizualno ovaj film djeluje tako naturalistički, stvarno, potpuno netipično za američki film, iako je ovo jedan od najameričkijih filmova snimljenih posljednjih godina. "Nomadland" je pravi film prostora, tih nezamislivih američkih prostranstava, koja su Zhao i njen direktor fotografije Joshua James Richards uhvatili na najljepši mogući način. Kao predložak za nastanak filma, Zhao je poslužila istoimena nefikcionalna knjiga Jessice Bruder o fenomenu starijih američkih radnika koji u kombijima i kamperima, baš poput nomada, putuju Amerikom u potrazi za poslom, a praktički svi likovi koje ćemo ovdje upoznati djeluju kao stvarni ljudi, ne kao glumci.

Čini mi se da je uz McDormand jedini profesionalni glumac u cijelom ovom ansamblu bio David Strathairn kao Dave, još jedan nomad s kojim će se često spajati Fernini putevi. Svi ostali ljudi koje vidimo u ovom filmu su odglumili sami sebe, a film je sniman na stvarnim lokacijama i u stvarnim kampovima modernih nomada. I bez obzira što su sve to ljudi nesretnih sudbina, nerijetko obuzeti osjećajem krivnje i tužni ljudi, definitivno su to ljudi koji se nisu odlučili predati i prepustiti bolu. Sve su to izrađeni ljudi koji su vjerojatno radili cijele živote da bi shvatili da na kraju nemaju apsolutno ništa i jasno da se moraju osjećati izigranima. Ljudi su to koji nisu ni omirisali nešto što se zna nazivati Američkim snom i koji u svojim životima više nemaju ništa, osim kampera ili kombija, a opet kao da uspijevaju pronaći neka mala veselja u životu i neki smisao.

Jedan od najvećih pluseva ovog filma je što nije skrenuo u melodramatske vode, što je često neizbježno u američkom filmu i što je Fern osoba koja ne traži iskupljenje ili spas iz situacije u kojoj se našla. To je njezin život sada i bez obzira što nam je jasno da je ona neizmjerno usamljena i tužna, Fern je osoba nemirnog duha koja niti želi, a niti može stati. No, ona je ujedno i lik koji je tako sjajan i koji ne traži sažaljevanje, već vrlo brzo shvaćamo koliko je cijela ova priča iskrena te prema Fern, ali i prema svim drugim ljudima osjećamo neko poštovanje i iskrenu empatiju. Izbjegla je Zhao snimiti film o ljudima nad čijim sudbinama treba naricati i sažaljevati ih i nisu oni prikazani kao nekakvi luzeri ili jadnici, već kao prosječni ljudi koji ne traže sažaljevanje iako je jasno da svaki od njih u sebi skriva neku osobnu traumu i tragediju.

Film je to strašne poetike i s iskonskim američkim duhom prožetim individualizmom koji kao da propitkuje je li nomadizam zapravo dio američke tradicije duboko utkan u DNA tamošnjeg društva. Još od vremena prvih pionira koji su osvajali zapad i potrpali sve što imaju i svoje obitelji te se zaputili prema nepoznatom ne razmišljajući kakve ih sve putem opasnosti čekaju i što će to uopće pronaći na krajnjoj destinaciji. Od vremena Velike depresije krajem dvadesetih i početkom tridesetih kad su također ljudi sve što imaju potrpali u kola i zaputili se u Kaliforniju nadajući se da će tamo pronaći neki posao. Pa do današnjeg vremena ili vremena unazad 10 ili 12 godina kad je također velik broj ljudi ostao bez domova i krenuo na put bez krajnjeg cilja, a na kraju se to putovanje pretvorilo u svojevrsni životni stil.

U trenucima dok ovo pišem "Nomadland" je već osvojio na desetke nagrada na brojnim festivalima i u izborima za najbolji film godine, a sezona onih najvažnijih nagrada još nije ni krenula. Gotovo u svim izborima američke kritike "Nomadland" je proglašen za najbolji američki film godine, a osvojio je i Zlatnog lava u Veneciji. I to potpuno zasluženo jer ovo je definitivno (barem za sada) daleko najbolji američki film godine, istovremeno i dirljiva i empatična karakterna studija žene koja je praktički preko noći ostala bez svega, no nije dopustila da joj to slomi duh, kao i pomalo kontemplativna meditacija o stanju američkog društva danas.

Recenzija je originalno objavljena na blogu GamBeeFilmTvKnjiževnost.

Preporuka

share

share