It Must Be Heaven [2019]
Jul 17, 2020
It Must Be Heaven
Rectangle Productions, Nazira Films, Pallas Film / 2019
Režija:
Elia Suleiman
Scenario:
Elia Suleiman
Uloge:
Zemlja proizvodnje:
France, Qatar, Germany, Canada, Turkey, Palestine
Jezik:
English, French, Arabic, Spanish, Hebrew
8
Elia Suleiman palestinski je filmaš čiji se pomalo burleskni stil najčešće uspoređuje sa stvaralaštvom legendarnog Francuza Jacquesa Tatija, a za tragikomediju Divine Intervention još 2002. godine dobio je nagradu žirija u Cannesu. Iz cijelog Suleimanovog djelovanja očito je da je on pacifist, humanist koji u svojim djelima prikazuje svu apsurdnost situacije na Bliskom istoku, posebno odnosa između Izraela i Palestine, a često je on sam i jedan od protagonista u svojim filmovima. I ovaj puta Suleiman je napisao scenarij i režirao film te odglumio samog sebe u ovoj apsurdističkoj i krajnje neobičnoj satiri snimljenoj u zajedničkoj produkciji čak šest zemalja. It Must Be Heaven imao je premijeru u natjecateljskom programu Cannesa te je Suleiman osvojio FIREPRESCI nagradu odnosno posebnu nagradu međunarodnog udruženja filmskih kritičara.
Suleiman ovdje glumi filmskog redatelja iz Palestine, odnosno samog sebe, koji putuje po cijelom svijetu kako bi pronašao producente za svoj sljedeći film, a u svim tim gradovima, od Pariza do New Yorka, pronalazi on brojne sličnosti sa svojom Palestinom. Stilski me It Must Be Heaven pomalo podsjetio na posljednje filmove švedskog avangardnog filmaša Roya Anderssona jer i ova satira sastoji se od više naizgled nepovezanih vinjeta koje spaja tek Suleiman svojim prisustvom. Pomalo u stilu Bustera Keatona, on se ni kriv, ni dužan uvijek nađe u nekim potpuno bizarnim, apsurdnim ili banalnim situacijama te drugi likovi koji se nađu u toj sceni kao da uopće ne obraćaju pažnju na njega i njegovo prisustvo. Često se ponašaju kao da on uopće ne postoji. Snimljen je cijeli film sa statičnom kamerom (direktor fotografije je Tunižanin Sofian El Fani, kojeg pamtimo po za Oscara nagrađenim filmovima Timbuktu i Blue is the Warmest Color) i fotografija je zaista iznimna.
Djeluje cijela ova subverzivna priča pomalo kao neki opservacijski dokumentarac u kojem Suleiman ni kriv ni dužan upada u neke neprirodne situacije koje ga se naizgled uopće ne tiču. Iznimno je ovo autorionično, subverzivno, prepuno simbolike, ali i kritično na cijelo društvo koje uglavnom kad čuju da je on iz Palestine odmah imaju prvu asocijaciju na rat. Tako i taksist koji će ga voziti po Parizu padne u ekstazu kad čuje da je on iz Palestine, a producenti u Americi ostanu malo razočarani kad shvate da je došao s idejom snimanja filma o Palestini koja se ne dotiče rata. Film je ovo i o identitetima, predrasudama i stereotipima jer jednako koliko svi koji susretnu Suleimana u Parizu ili New Yorku trpaju odmah u isti koš, tako i on ironizira neke predrasude prema Europljanima ili Amerikancima.
Vidjet ćemo da se on zapravo ne uklapa nigdje gdje se pojavi. U njegovoj Palestini, gdje kreće film, nije posebno zanimljiv i atraktivan jer se previše ne zamara ratom i na svoj način trudi se postići dijalog i mir među ljudima, bez obzira na rasu ili religiju. Iako je on vrhunski intelektualac ne uklapa se on ni među Europljane i Amerikance, a jako manje ga veže i s pripadnicima palestinske dijaspore u Americi, posebno s mladima, što ćemo vidjeti u jednoj od posljednjih scena kada završi u nekom arapskom noćnom klubu, gdje će se osjećati još i najviše sam. Pomalo je to film i o filmašima, koji su svojevrsni nomadi. Ljudima koji često stalno sele ili putuju iz jednog mjesta u drugo tako da su s vremenom izgubili neki osjećaj pripadnosti i neki nuklearni identitet, koji su možda i posjedovali u ranijoj, možda i više sjedilačkoj fazi života.
"It Must Be Heaven" nije tipična i klasična komedija, ni blizu, već je to opservacijska, pomalo filozofska komedija. Iako se praktički pojavljuje u svakoj cijeni, sam Suleiman ukupno izusti tek nekoliko riječi ili rečenica, a obično po njegovim izrazu lica i gestikulaciji shvaćamo što se to zbiva. Cijelo vrijeme on ima potpuno zbunjen izraz lica, sve oko sebe gleda u čuđenju, a nasmijat će se tek u jednom, jedinom trenutku, kada ptičica uleti kroz prozor njegove hotelske sobe i popije gutljaj vode iz njegove šalice. Možda on djeluje kao nekakva smotana budala, tipični tip iz neke komedije iz dvadesetih godina prošlog stoljeća, no brzo će nam postati jasno da on nije nikakva budala i da je on zapravo možda i jedini normalan tip od svih koje ćemo vidjeti. Bilo je ovo krajnje neobično, apsurdno, ali podjednako zabavno, intrigantno, na trenutke duhovito, iako, ponavljam, Suleimanov humor je pomalo gorki humor bez očekivanog "Punchlinea" i humor kojim suptilno pokušava ukazati na određene situacije.
Recenzija je originalno objavljena na blogu GamBeeFilmTvKnjiževnost.
