Gospod postoi, imeto i' e Petrunija
Sister and Brother Mitevski, Entre Chien et Loup, Vertigo See / 2020
Režija: 
Teona Strugar Mitevska
Scenario: 
Teona Strugar Mitevska, Elma Tataragic
Zemlja proizvodnje: 
Republic of North Macedonia, Belgium, France, Croatia, Slovenia
Jezik: 
Macedonian
9
9

Moram priznati da mi je godinama istoznačnica za makedonski film bio Milčo Mančevski. Njegovo remek-djelo "Prije kiše" nagnalo me da pogledam sve njegove kasnije filmove koje sam uspio pronaći, a posljednjih godina uspio sam naletiti i na još nekoliko igranih filmova iz ove zemlje. Tu je, naravno, i čudesni dokumentarac "Honeyland" koji je potpuno zasluženo pobrao priznanja za jedan od najboljih dokumentaraca iz 2019. godine, a drama s kojom se Teona Strugar Mitevska predstavila u službenom programu festivala u Berlinu iste godine, možda je i najbolji ex-yu film snimljen u posljednjih nekoliko godina. "Petrunija" je istovremeno nevjerojatno lokalna, ali i podjednako univerzalna priča, priča toliko prepoznatljiva i toliko autentična priča za ove naše krajeve jugoistočne Europe i jednako kao što se odvija u gradiću Štipu u unutrašnjosti Makedonije, mogla se odvijati u bilo kojem gradiću dobrog starog Balkana.

Primitivizam, zatucanost, šovinizam, nacionalizam, hipokrizija, zavist, zluradost, lažni moralizam i povratak nekakvim tradicijskim korijenima nešto je što i dalje najbolje opisuje sva ta mjesta od Vardara pa do Triglava. Što su sredine manje, privredno uništenije i zapuštenije, tu je sve to gore opisano u pravilu veće i izraženije, a nažalost ljudi koji su nesretni i koji se nisu mogli, znali realizirati ili se nisu uspjeli snaći u novim okolnostima, sve te svoje komplekse i unutarnje probleme liječe mržnjom. Nek' susjedu crkne krava uzrečica je i dalje itekako aktualna u našim krajevima u kojima se frustracije često liječe iživljavanjem nad onim slabijima, nesretnijima, glupljima ili nesposobnijima, koji nam dobro dođu da vidimo da postoje i oni kojima je gore od nas.
 
Pretjerujem mrvicu i ja s opisom tog našeg provincijalnog duha koji nas dobrim dijelom i drži tu gdje jesmo te karikiram situaciju u kojoj je ljudima često puno lakše krivce za svo zlo i nesreću potražiti u nekom drugom, a ne u samom sebi, a imam dojam kao da je s karikiranjem društva i prenaglašavanjem svih tih stereotipa o našim društvima namjerno išla i Mitevska. Cijelo to izobličeno društvo, ovaj puta u Štipu, no moglo je to isto biti recimo i u mome Bjelovaru ili u bilo kojem drugom mjestu, sve frustracije i sav svoj primitivizam odlučit će ispucati na naslovnoj junakinji ovog filma. Petrunija je nezaposlena 32-godišnja povjesničarka koja ne može pronaći posao, živi s roditeljima umirovljenicima u trošnoj kućici na periferiji i gotovo uopće nema prijatelja. Debeljuškasta je to djevojka i dosta iskompleksirana zbog svog izgleda, nesigurna, povučena, a ne pomaže joj ni njena majka koja ona služi kao krpa za otresanje.

 

I majka vlastite frustracije te bijes, tugu, nemoć i žalost zbog potraćenog života liječi na vlastitoj kćeri, a jednim nepromišljenim, a zapravo potpuno benignim potezom Petrunija će postati crvena krpa cijelog mjesta. Tradicija je ondje da se za Božić ili što već lokalni muškarci bacaju u hladnu rijeku za drveni križ koji ondje s mosta baca pop. Petrunija će se naći u blizini, skočiti u rijeku i uhvatiti križ pred nosom svih tih tipova, a činjenica da je jedna žena zgrabila križ, svojevrsni simbol uspjeha i statusni simbol sve te luzere, bezveznjake, izazvat će prvorazredni skandal. Pretvorit će se sve to u nevjerojatni teatar apsurda, u suludu priču tijekom koje će još samo nedostajati katran i perje u koje bi se uvaljala osoba koja će se preko noći pretvoriti u simbol frustracija cijelog mjesta.
 
Naći će se tu i jedna novinarka kojoj će se cijela ova priča učiniti posebno zanimljivom, a "Gospod postoji, ime mu je Petrunija" prvorazredna je socijalna kritika svih tih naših moralno propalih društava. Fantastično je Mitevska uspjela uhvatiti duh društva i uspjela je zaokružiti cijelu priču u kojoj imamo crkvu koja se svuda miješa i kojoj se nitko ne usudi zamjeriti, potpuno korumpirano, zatrovano i primitivno društvo koje samo što nije eksplodiralo. Društvo koje je svo akumulirano nezadovoljstvo i bijes odlučilo manifestirati na krajnje pogrešan i sulud način i društvo kakvo uostalom odgovara svim tim vlastodršcima. Društvo koje ili je potpuno zaboravilo razmišljati svojim glavama ili koje to nikada možda i nije znalo, društvo koje je do patologije izmanipulirano i koje se ponaša točno onako kako su zamislili svi ti naši gospodari rata i mira. Društvo kojem ne smeta sva ta desetljetna pljačka i otimačina, bezočno laganje, stvaranje nacionalnih mitova, ali je zato problem svih problema jedna žena koja se usudila skočiti u rijeku i pred nosom svoj toj krkaniji pokupiti nekakav križ.
 
Maestralno ovaj film funkcionira na svim razinama. Scenarij i režija su perfektni, a kamera je tipično istočnoeropska, gotovo pa opservacijska te nam je Petrunija u sjajnoj izvedbi debitantice Zorice Nuševe praktički stalno u prvom planu. Nuševa je zaista perfektna u ulozi nesretnice koja je odlučila teret kompletnog društva ponijeti na svojim leđima i koja će od plahe, povučene i samosažaljive djevojke koja se ne usudi maknuti s bedra ruku direktora kod kojeg je došla na razgovor za posao u tekstilnoj tvornici, postati osoba kojoj je svega više dosta i koja će svima jasno i glasno pokazati srednji prst. I neće samo tako stati, makar zbog toga izgubila i ono malo što ima. Prikazan je ovaj film na brojnim svjetskim festivalima pa je tako u Berlinu osvojio i ekumensku nagradu te je bio u konkurenciji za Zlatnog medvjeda, a svakako je ovo film koji nijedaj pravi filmofil s ovih prostora ne bi smio zaobići. 
 
Recenzija je originalno objavljena na blogu GamBeeFilmTvKnjiževnost.

Preporuka