Servant
Blinding Edge Pictures, Escape Artists, Apple TV+ / 2019
Scenario: 
Tony Basgallop (created by)
Zemlja proizvodnje: 
U.S.A.
Jezik: 
English
8.5
8
Bez obzira što je poznati američki filmaš podrijetlom iz Indije M. Night Shyamalan kod ove serije koja bi se možda najbolje mogla opisati kao bizarna crna (ali baš crna, crna) komedija zaogrnuta u plašt psihološkog trilera / drame / horora, odradio "tek" posao producenta i redatelja dviju (od deset) epizoda, "Servant" je sadržaj u kojem se možda i najbolje osjeti duh Shyamalana u dugo, dugo vremena. Prije no što se izgubio u snimanju potpunih bedastoća, Shymalan je slovio za jednog od najtalentiranijih i potentnijih mladih filmaša, no nakon senzacionalnog debija "Šesto čula", potom zanimljivih "Unbreakable", "Zaselka" i "Znakova" kao da se njegova zvijezda ugasila i sve što je poslije snimio bilo je puno, puno lošije, dobar dio toga čak i apsolutno negledljiv.
 
Kao što sam rekao, Shymalan i nije kreator ove serije, već na ovoj bizarnoj, misterioznoj, apsurdnoj i nadrealnoj priči prvenstveno možemo zahvaliti britanskom scenaristu Tonyju Basgallopu. Čovjek je to koji već više od dvadeset godina neumorno štanca pojedine epizode za brojne više ili manje poznate serije, no tek s punih 50 godina konačno je dobio priliku biti šef parade i bogami ovo je bilo iznenađujuće dobro i uzbudljivo, k tome i uvrnuto, duhovito i misteriozno, baš kako volim. Kao savršen koncept se pokazala odluka da epizode traju tridesetak minuta, čime se dobilo na ritmu i brzini i nije tu bilo praznog hoda, a stilski i vizualno pečat je već u prvoj epizodi režijski dao sam Shyamalan. Ako se on po nečemu ističe, to je stvaranje osjećaja i ugođaja nelagode, tenzije, jeze, zbunjenosti, a ovaj put k tome je još dodan i klaustrofobični ugođaj pošto se radnja gotovo cijele serije odvija u jednoj kući u Philadelphiji.
Ondje živi bračni par u srednjim tridesetim godinama, televizijska voditeljica Dorothy (Lauren Ambrose) i celebrity kuhar Sean Turner (Toby Kebbell), koji su upravo odlučili angažirati babysitericu za svog sina Jericha, dječačića starog tek nekoliko mjeseci. No, već u prvoj epizodi slijedi potpuni šok jer ćemo shvatiti da misteriozna, šutljiva, povučena i religiozna dadilja iz provincije Leanne (mlada Nell Tiger Free koja je nakon Refnovog "Too Old To Die Young" ponovno ubola jednu baš spaljenu seriju) ima zadatak dadiljati ne živu bebu, već nešto što se naziva reborn doll, tj. lutku koja nevjerojatno realistično oponaša živo dijete. Ispostavit će se da je maleni Jericho preminuo kad je imao 13 tjedana, a Dorothy je nakon toga upala u katatonično stanje. Kako bi je izvukao iz tog stanja, njezin suprug je nabavio tu bizarnu lutku, podvrgnuo je svoju ženu hipnozi ili nečem sličnom tako da je ona i dalje uvjerena da je njihovo dijete živo, prema lutci se brine kao prema stvarnom djetetu, ponaša se kao da se ništa nije dogodilo, a svi se trude da ona šro dulje ostane u tom staklenom zvonu neznanja i samozavaravanja. 
 
Da situacija bude još bizarnija (ako je u nešto takvo uopće moguće povjerovati) i Leanne će se prema lutki početi odnositi kao prema stvarnom djetetu. Dok se s gubitkom djeteta kuhar Sean bori na svoj način, postajat će sve sumnjičaviji u vezi s dadiljom i djelovat će mu njeno ponašanje potpuno neprirodno i nenormalno. Posebno nakon što se jednog jutra u kinderbetu umjesto realistične lutke probudi stvarno i živo dijete. I sve ovo događa se samo u prvoj od deset epizoda serije koja je bila jedna od onih za koje se nemoguće ne zakačiti na prvu, bez obzira na potpuno bizarnu, zbunjujuću i pomalo šokantnu priču. Već na startu me je serija "Servant" kupila i vizualno jer ovo uopće ne nalikuje na veliku većinu modernih anglo-američkih serija. I kamera je tu netipična, kao i montaža, sve je upregnuto u svrhu da se stvori taj osjećaj nelagode, klaustrofobije i sveopće zbunjenosti. Nakon što je Shyamalan u prvoj epizodi udario stilski i vizualni pečat, ostatak epizoda također su u istom stilu režirali još neki poznati filmaši poput Nimroda Antala, Daniela Sackheima ili Johna Dahla, a posebno se mora čestitati autoru na fantastičnim likovima.
 
Bez obzira što se uz troje ranije navedenih stanara ove raskošne i prostrane kuće stalno pojavljuje tek još jedan lik, Dorothyn brat Julian (Rupert Grint, kojeg se valjda najbolje sjećamo kao onog ginger prijatelja Harryja Pottera), također beskrajno bizaran i mutan tip, ova minimalistička priča funkcionira besprijekorno i likovi su zbilja sjajni. Dok je Dorothy potpuna kontrol frikuša koja se ne gasi i stalno melje uglavnom potpune besmislice, nametljiva je, pokušava se svima svidjeti, stalno nešto brblja i ponaša se čudno da ne može čudnije, Sean je tip koji svojoj ženi naizgled sve dopušta i brine se za nju, no skriva od nje puno toga. U svakoj epizodi on priprema neku ekstravagantnu hranu, stalno kuha, pirja i peče nekakve pizdarije koje normalnom čovjeku ne bi zasigurno nikada pale na pamet, rezucka meso i ribe, trančira i što već sve rade kuhari i po tome me pomalo podsjetio na Hannibala Lectera u izvedbi Madsa Mikkelsena u još jednoj originalnoj i ludoj seriji "Hannibal" otprije nekoliko godina.
 
Sve, ali baš sve je ovdje toliko apsurdno, nadrealno, bizarno, groteskno, čudno i neprirodno, a kako će vrijeme prolaziti postajat će još čudnije, zamršenije i još više zbunjujuće da bi se prema kraju počelo pretvarati u suludi miks koji me najviše podsjetio na "Rosemaryjnu bebu" Romana Polanskog i Shyamalanov "Zaselak". I to s nevjerojatnom dozom onog najcrnjeg, bolesnog humora jer sve je to bilo jako teško, gotovo nemoguće nakon ludosti s lutkom ozbiljno shvatiti i promatrati kao ozbiljnu psihološku dramu / triler / horor. Oni koji imaju pomalo uvrnut smisao za humor, mogli bi uživati u ovoj seriji, koja se dobrim dijelom može promatrati i kao satira, a najbolje od svega je što je najavljeno snimanje druge sezone, tako da ćemo kroz godinu, dvije vidjeti kako će se ova bizarna priča dalje nastaviti rasplitati i zaplitati. 
 
Recenzija je originalno objavljena na blogu GamBeeFilmTvKnjiževnost.

Preporuka

share
share