The Confession Killer
Netflix / 2019
Režija: 
Robert Kenner, Taki Oldham
Zemlja proizvodnje: 
U.S.A.
Jezik: 
English
10
10
True-crime dokumentarci i serije posljednjih su godina postali nezaobilazan sadržaj i na godišnjoj se bazi valjda izbace na deseci sličnih filmova ili serija. Ono što me najviše fascinira i zaprepašćuje u svim tim pričama je koliko je ta Amerika zapravo potpuno poremećena zemlja u kojoj su ubojstva valjda nešto najnormalnije što se može dogoditi i u kojoj se valjda više nitko ne čudi kada se dobar dio tih nasilnih zločina nikada ne razriješi. Ili se u zatvor bace samo tipovi koji su se u krivo vrijeme našli na krivom mjestu, a bitno je jedino da statistika neriješenih zločina ne eksplodira jer funkcija šerifa u Americi je izborna i niti jednom šerifu nije u interesu da u izbornu godinu ulazi s ladicom krcatom otvorenih slučajeva. No, u lipnju 1983. godine teksaškim rendžerima, šerifima i istražiteljima iz cijele Amerike doslovno je osvanulo sunce kad je zbog optužbi da je ubio dvije žene uhićen 47-godišnjak po imenu Henry Lee Lucas.
 
Ovaj prototip white trasha, najgori zamislivi redneck koji ima više očiju od zubiju odmah je priznao počinjenje ova dva ubojstva i odveo je istražitelje do mjesta gdje su pronađeni ostaci ubijenih žena. Lucas se tu nije zaustavio te je u razdoblju od sljedećih nekoliko godina preuzeo krivnju za stotine neriješenih ubojstava po cijeloj Americi. Počela se cijela ta situacija pretvarati u potpunu grotesku. Ubrzo je oformljen specijalni tim koji su vodila dva istaknuta teskaška rendžera i oni su bili zaduženi za Lucasa te su im uskoro počeli dolaziti kolege iz cijelog Teksasa s neriješenim ubojstvima. Svako ubojstvo koje su mu predočili, Lucas je odmah i priznao, a nije trebalo proći puno vremena da se počnu javljati i istražitelji iz ostatka Amerike sa svojim neriješenim ubojstvima u posljednjih osam godina. Nazvao bi tako neki detektiv iz Kalifornije i pitao je li slobodan taj i taj datum, ekipa iz Teksasa rekla bi da je, Lucas bi priznao to ubojstvo i svi su trljali ruke jer bi još jedan slučaj bio zatvoren.
Na kraju je Lucas priznao počinjenje čak 600 ubojstava po cijeloj Americi u razdoblju od 1975., kada je izašao iz zatvora zbog ubojstva vlastite majke pa do 1983. godine kada je ponovno uhićen. Nije trebalo proći dugo da čovjeka i osude na nekoliko doživotnih robija, a za jedno ubojstvo izrečena mu je i smrtna kazna. A onda su krenuli problemi. Počeli su se pojavljivati materijalni dokazi da je fizički nemoguće da je Lucas kriv za pojedino ubojstvo jer je u to vrijeme bio na drugoj strani Amerike. Također, baš i nije posve logično da bi u ponedjeljak ubio nekog u Floridi pa se vozio dvije ili tri tisuće kilometara kako bi za dva dana ubio nekoga u Arizoni pa opet tisuću kilometara kako bi ubio nekog u Louisiani. S druge strane, njegovo priznanje ubojstva za većinu sudaca bilo je dovoljno da ga se osudi bez traženja nekih drugih dokaza, a slučajevi su se samo rješavali.
 
I mediji su trljali ruke jer sedamdesete i osamdesete bilo je razdoblje kad je fascinacija serijskim ubojicama bila na vrhuncu. Svako malo pojavljivao bi se neki novi manijak poput Teda Bundyja, Johna Waynea Gacyja i ostalih bolesnika, no Henry Lee Lucas vrlo brzo je zaslužio epitet najmasovnijeg serijskog ubojice kojeg je Amerika ikada imala. Pratili su mediji ovog mentalnog bolesnika u stopu, bila su ga pune televizije i novine u sljedećih nekoliko godina koliko je trajao taj cirkus s priznavanjem zločina, a priča s priznanjima svih tih silnih ubojstava samo je početak ove šokantne, sulude, ali i senzacionalne petodijelne serije snimljene u produkciji Netflixa. Priča će, ako je to uopće moguće zamisliti, ovdje postajati sve luđa i luđa, nestvarnija i nestvarnija, nadrealnija i nadrealnija i u kratkim crtama "The Confession Killer" bi se mogao opisati i kao "Making the Murderer" u teksaškom stilu.
 
Dvojac Robert Kenner i Taki Oldham zbilja su majstorski osmisli ovu priču koja se proteže kroz više od četrdeset godina i koja zapravo još nije završila jer brojna ubojstva koja je Lucas priznao i danas su ostala nerazjašnjenima. Vidjet ćemo i kako je trebalo proći i više od 30 godina kako bi se u nekim slučajevima pronašli stvarni počinitelji, a ni danas se sa sigurnošću ne zna ne samo koliko je ljudi Lucas doista ubio, već i je li koga zaista ubio osim svoje majke. No, ovaj duševni bolesnik s ispodprosječnim kvocjentom inteligencije od 87, godinama je očito manipulirao svima oko njega i istražitelje je hranio onim što su htjeli čuti, baš kao što su oni hranili njega. I doslovno jer je svo to vrijeme živio bolje no što je živio tijekom cijelog života, ali i figurativno jer su ga svi ti istražitelji obično prvo dobro nahranili s informacijama o ubojstvima koja bi im on poslije opisivao iz fotografija i ostalih dokumenata iz istrage.
 
Koja je zapravo bila motivacija ovog bolesnika, vjerojatno nikada nećemo saznati, a u dobrom dijelu ova dokumentarna mini serija funkcionira kao stvarni Mindhunter. Ono što me ipak najviše šokiralo i što me vjerojatno nikada neće prestati šokirati je nevjerojatna količina ubojstava u Americi i na koji se način to rješava. Sama činjenica da se u razdoblju od osam godina čak šest stotina neriješenih ubojstava pokušalo prišiti Lucasu je i više nego šokantna i teško shvatljiva. I ovo je jedan od onih sadržaja koji razgolićuje američki policijsko - pravosudni sustav u kojem je potpuno nebitno pronalaženje odgovornih za pojedine zločine, već je jedina bitna statistika. Bitno je da se slučajevi zatvaraju, da se zatvori pune, a što se zapravo dogodilo, kog' uopće briga. Još šokantnije je, vidjet ćete, bilo pratiti kako su prošli oni koji su ukazivali da u Lucasovim priznanjima ima previše nelogičnosti i da je nemoguće da je on sve to počinio, a ako mislite da sam vam previše zaspoilao cijelu ovu priču, bez brige, ovdje ima toliko iznenađenja i šokova da to ne bi stalo opisati ni na 30 kartica teksta.  
 
Recenzija je originalno objavljena na blogu GamBeeFilmTvKnjiževnost.

Preporuka

share