Der goldene Handschuh a.k.a. The Golden Glove
Bombero International, Warner Bros. Film Productions Germany, Pathé See / 2019
Režija: 
Fatih Akin
Scenario: 
Fatih Akin (screenplay), Heinz Strunk (novel)
Zemlja proizvodnje: 
Germany, France
Jezik: 
German, Greek
8
8
Zaboravite sve američke filmove o serijskim ubojicama koje ste ikada gledali jer njemački filmaš Fatih Akin donosi nam istinitu priču od koje se doslovno ledi krv u žilama. Film "Zlatna rukavica" premijerno je prikazan u službenoj konkurenciji festivala u Berlinu, a ovo je možda i najšokantniji film koji smo do sada ove godine imali priliku gledali. Već od uvodne scene u kojoj se serijski ubojica iz Haburga Fritz Honka (potpuno neprepoznatljivi mladi njemački glumac Jonas Dassler) rješava leša prve žene koju je ubio u svom odvratnom stanu, ova krimi drama jezivija od bilo kojeg horora, odmah pokazuje sa čime tu imamo posla. A kako i počinje, šokom i groteskom, "Der goldene Handschuh" ne prestaje do samog kraja i zbilja je na trenutke bilo užasno teško gledati ovu i više nego realističnu priču smještenu u Hamburg sedamdesetih godina prošlog stoljeća.
 
Film je nakon premijere zasut negativnim kritikama da je odvratan i previše nasilan i brutalan, da je jedan od najopakijih filmova o serijskim ubojicama ikada, da mu nedostaje empatije prema Honkinim žrtvama, dok je Akin optužen za mizoginiju i da je od književnog predloška Heinza Strunka napravio najobičniji horor bez ikakvog smisla osim prikaza ubojičinog iživljavanja nad svojim žrtvama. Sjećam se da su slične kritike bile usmjerene i na posljednji film još jednog velikog filmaša, Larsa von Triera i njegovu "Kuću koju je izgradio Jack", za mene izvanredno ostvarenje, koje se ipak bitno razlikuje od "Zlatne rukavice". Dok je "Kuća" tipična Larsova art-provokacija, "Rukavica" je ipak gotovo pa tipični žanrovski film, koji nerijetko stvarno i prelazi granice dobrog ukusa, ali ovo je jedan od onih filmova u kojima je, barem po mom mišljenju, svo to nasilje i sva ta brutalnost opravdana. Kako uopće drukčije i prikazati život takvog užasnog, odvratnog i prljavog tipa nego na ovakav način i mislim da Akin nije pogriješio što se odlučio za ovakav pristup realizaciji ove šokantne tematike, a oni koji se gnušaju nasilja ili ovakvih tema, bolje neka preskoče ovaj film! I nije u ovom filmu samo odvratan glavni lik, koji je doista prava groteska od čovjeka i fizički čak pomalo podsjeća na Kvazimoda, već je cijelo to okruženje najvećeg njemačkog lučkog grada Hamburga sedamdesetih i njegove čuvene četvrti St. Pauli, u kojoj je Honka pronalazio svoje žrtve, podjednako odvratna i užasavajuća.
Zamislite recimo najodvratniji i najjeziviji kafić u koji ste ikada u životu ušli, pomnožite to sa deset i dobit ćete "Zlatnu rukavicu", kafić iz imena filma u kojem je Honka pronalazio svoje žrtve. Redom ostarjele, ofucane i pijane prostitutke, koje nitko nikad nakon što bi one nestajale nije tražio i praktički nitko nije shvatio da su te žene zapravo iščezle s lica zemlje. Uz društvo takvih nesretnih, propalih žena, u ovoj rupčagi okupljali su se valjda najgori hamburški alkoholičari, klošari, mornari, sav najgori šljam koji se našao u ovom milijunskom gradu, a jedan od redovnih gostiju bio je i Honka. Jedan od razloga zbog kojeg se prigovaralo Akinovom filmu je da u njemu ne postoji ni minimalna psihološka motivacija i uopće ne saznajemo razloge zbog kojih je potpuno poremećeni tip krenuo ubijati i tko zna koliko bi to trajalo da se susjedi nisu počeli buniti zbog smrada koji je dolazio iz njegovog stana. No, da se naslutiti da je Honka bio ne samo potpuno iskompleksiran zbog svog grotesknog fizičkog izgleda, zbog govorne mane i impotencije, već je on bio i akutni alkoholičar čija je potisnuta agresivnost i bestijalnost izlazila na površinu kad bi bio pijan.
 
Posebno odvratan i gnjusan je stan u kojem je Honka živio u potkrovlju zgrade u St. Pauliju, a smrad iz njega gotovo pa se može osjetiti i preko ekrana. Kad god bi mu netko dolazio u goste ili bi pokupio neku krezubu, potpuno pijanu, ofucanu ženu od 50 ili 60 godina iz "Zlatne rukavice", pravdao bi se da smrad dolazi iz stana ispod u kojem živi obitelj iz Grčke koja stalno kuha nekakve splačine. Već u ranije opisanoj uvodnoj sceni saznat ćemo da je nakon pokušaja rješavanja tijela prve žrtve odustao od toga i dijelove tijela odlučio je pohranjivati u svome stanu. Način na koji je Akin prikazao St. Pauli sedamdesetih godina doista je nevjerojatan i djeluje sve to i više nego autentično i uvjerljivo, a ekipa koju ćemo upoznati u ovom gnjusnom kafiću doista i izgleda kao da bi to mogli biti stvarni gosti ove rupčage. Vizualno me sve to pomalo podsjetilo na Fassbinderove filmove iz sedamdesetih godina prošlog stoljeća, a stvarno se ne mogu sjetiti kada je netko na ovako uvjerljiv, šokantan, ali i groteskan način uspio prikazati ovaj ne polusvijet, nego četvrtsvijet. 
 
Recenzija je originalno objavljena na blogu GamBeeFilmTvKnjiževnost.