Joker [2019]
Konačno da se i ja mogu pohvaliti da sam nakon dugo, dugo godina pogledao jedan film koji ima veze sa svijetom superjunaka, a razlog zašto sam se odlučio na ovaj pothvat vrlo je jednostavan. "Jokera" s tim (polu)svijetom veže tek glavni (anti)junak, odnosno istoimeni lik kojeg pamtimo kao vjerojatno najpoznatijeg Batmanovog suparnika. Kada bismo iz filma koji je snimio Todd Phillips (najpoznatiji po trilogiji "Mamurluk", a ugodno sam se iznenadio kad sam vidio da je upravo on još kao 20-godišnjak snimio legendarni dokumentarac o GG Allinu "Hated", vjerujem da će svi istinski punkeri jako dobro znati tko je taj fini gospodin) izbacili naslovnog junaka odnosno Arthura Flecka, koji će postati Joker, ostala bi ova mračna psihološka krimi drama odnosno impresivna karakterna studija gotovo bez ijedne dodirne točke s tim superjunačkim (polu)svijetom, koji zaobilazim u širokom luku i koji, neka se nitko ne naljuti, jednostavno ne mogu prožvakati i ne mogu shvatiti taj fenomen, bit će da sam omatorio. Ta monumentalna "podvala", odnosno ta genijalna ideja da se pod okriljem tog superjunačkog (polu)svijeta ubaci ovakvo kukavičje jaje, koje s tim (polu)svijetom nema baš nikakve veze jer je "Joker" film puno bliži recimo "Taksistu" nego Batmanu, Supermanu i svoj toj masi novih filmova o superjunacima koje nisam ni gledao, tek je prva genijalnost ovog filma. Prva od niza genijalnosti koje su me oduševile!
Lik Arthura Flecka odnosno Jokera te okruženje Gotham Cityja Phillipsu i njegovom koscenaristu Scottu Silveru (8 Mile, The Fighter) poslužili su samo kao inspiracija za prilično subverzivnu priču koja se, bez obzira što je smještena u 1981. godinu, jako puno tiče i našeg vremena. Još više od svijeta Batmana, ovaj film inspiraciju crpi iz filmova Martina Scorsesea, prvenstveno "Taksista" i "Kralja komedije", ali i Formanovog "Leta iznad kukavičjeg gnijezda". Joker ovdje nije gotovo pa karikaturalni (ali genijalni) negativac poput Jacka Nicholsona u Burtonovom Batmanu, nije ni sadistički masovni ubojica i kriminalni mastermajnd poput Ledgerovog Jokera u Nolanovom Crnom vitezu. Ovdje pratimo genezu nastanka možda i najpoznatijeg filmskog negativca, odnosno Phillipsovo viđenje kako je i zašto Arthur Fleck postao Joker, no ujedno je to i sveobuhvatna geneza stvaranja psihopatskih ubojica općenito.
Već u startu je posve jasno da je Fleck jedan od onih koji ima sve predispozicije za pretvaranje u manijakalnog ubojicu i psihopata par excellence. Nakon što je izašao iz umobolnice on živi s mamom Penny (Frances Conroy), također podosta psihički rastrojenom i nestabilnom osobom i radi kao ulični klaun. On sanja kako će postati stand up komičar, iako je očito da je to tip bez imalo smisla za humor, čija pojava je dovoljna da kod ljudi izazove nelagodu, nikako smijeh. Uz susjedu Sophie (Zazie Beetz), Arthur je opsjednut i voditeljem talk-showa Franklinom Murrayem (Robert De Niro, svi oni koji se sjećaju Scorseseovog "Kralja komedije" znat će prepoznati genijalnost ovog dijela priče) te sanja da će i on jednog dana biti tako uspješan, omiljen i voljen. Iako je izašao iz umobolnice, posve je jasno da je Arthur ozbiljno mentalno bolestan, i to ne samo zbog bizarnih napada smijeha u posve neprikladnim situacijama uzrokovanih psihičkim poremećajem. No, premda je posve jasno da je to strašno bolestan čovjek koji je potencijalno iznimno opasan i za sebe i za okolinu, svi oko njega samo kao da se trude pogurnuti ga preko ruba.
Ključni trenutak dogodi se kad mu jedan od kolega klaunova uvali pištolj, a vatreno oružje u rukama takvog nestabilnog tipa nikada nije posebno mudra opcija. Kad se tome doda i opća štednja u mračnom Gothamu gradu u kojoj aristokracija na čelu s Thomasom Wayneom, ocem budućeg Batmana Brucea, cinično izaziva one koji nisu uspješni kao oni da su zbog toga sami krivi i da ih treba pustiti da krepavaju po ulici (nije teško pretpostaviti koji je aktualni političar poslužio kao inspiracija za Waynea seniora), koja će dovesti do toga da se mentalnim bolesnicima ukidaju lijekovi, sve će to voditi potpunom kaosu, anarhiji i nihilizmu. K tome će sve nestabilniji Arthur, koji sve više gubi niti između stvarnosti i fikcije, nakon otkaza doživjeti i identitetsku krizu, a sve će to dovesti do njegovog potpunog pucanja. I pretvaranja u Jokera.
Iako smo uoči filma mogli čitati svakakve mudrolije kako je riječ o izrazito nasilnom filmu u kojem se veliča nasilje i potiče na nasilje, to je, jasno, samo jedna u nizu gluposti i krajnje je imbecilno za nasilno ponašanje u stvarnom svijetu, krivnju svaljivati na filmove, ma koliko nasilni oni bili jer filmovi su samo zrcalni odraz društva i svijeta u kojem živimo. Ovo je film koji savršeno prikazuje kako to isto nasilje nastaje i kako je isto to licemjerno društvo koje se deklarativno gnuša nasilja, a zapravo uživa i guši se u njemu, ono što stvara Jokere. Društvo je to koje stvara manijakalne ubojice poput glavnog lika ovog filma i društvo je to koje ih svojom nebrigom, sprdanjem i izrugivanjem gura preko ruba. Umjesto da se tipu poput Arthura, koji ima sve predispozicije za zlo, ako već ne može pomoći, svi kao da će uprijeti snage i potruditi se da od njega naprave oličenje zla. I kolege s posla, koji ga sprdaju, i svi oni slučajni prolaznici koji nekako instinktivno nanjuše slabije od sebe pa ga iz čistog mira krenu mlatiti, pa i njegov idol, voditelj najgledanijeg talk - showa, koji će u svojoj emisiji pustiti Arthurov žalosni stand - up nastup kako bi mu se cijeli svijet mogao smijati.
Sve to će ovog nesretnog anti-junaka pogurnuti preko ruba i on će poput De Nirovog Travisa Bicklea (s kojim ima brojne sličnosti, baš kao i s Rupertom Pupkinom iz Kralja komedije) postati rob svojih deluzija i suludih ideja, a cijela okolina kao da će ga poticati da nastavi. "Joker" je zapravo jedna briljantna karakterna studija, koja nema nikakve veze s (polu)svijetom Marvela, DC-a, Lunovog Magnus stripa ili kojoj već franšizi taj lik pripada. Kad glavni lik ne bi bio Joker, već neki NN psihotični tip kojeg upoznajemo prvi puta, uklopio bi se Phillipsov film prije u svijet američkog arthouse filma, nego među blockbustere. Na Joaquina Phoenixa i njegovu izvedbu ne treba trošiti previše riječi jer već odavno znamo da je on možda i najbolji glumac svoje generacije. Nakon uloga u filmovima kao što su "Walk the Line", "The Master" ili "You Were Never Really There" možda bi bilo nepošteno reći da je ovo bila i najbolja Phoenixova uloga u karijeri, no definitivno je čovjek sjajan i vrijeme je da mu se uruči Oscar za najboljeg glumca, nagrada koja ga je nekoliko puta nepravedno zaobišla. Još gluplje bi bilo uspoređivati njegovog Jokera s Nicholsonovim ili Ledgerovim jer ova tri filma i ova tri lika zapravo i nemaju veze jedan s drugim, osim imena naravno. "Joker" je briljantan film koji vjerojatno nikada neće biti relevantan kao njegov uzor odnosno "Taksist", ali film koji pokazuje da se i u Hollywoodu mogu snimiti iznimni filmovi, filmovi koji nisu plitki, banalni, koji ne podilaze publici i koji su usput iznimno subverzivni, provokativni i kompleksni, o čemu najbolje govori i Zlatni lav u Veneciji, a ne treba sumnjati da će kapnuti i koji Oscar.
Recenzija je originalno objavljena na blogu GamBeeFilmTvKnjiževnost.
