Too Old to Die Young [2019]
Na televizijski sadržaj koji pomiče granice i ruši sve tabue, krši zakone i pravila čekali smo još otkako se David Lynch ukazao s novom sezonom "Twin Peaksa" u ljeto 2017. godine, a sa "Too Old to Die Young" Danac Nicolas Winding Refn pokazao je da je najbolji učenik starog majstora. Refn se kao iznimno talentiran autor predstavio već u dvadesetim godinama života filmom "Pusher" snimljenim u Danskoj, koji je snimio u realističnom stilu. Potom je u istom stilu zaključio trilogiju, da bi potom Refn napravio stvarateljsku transformaciju kakva se rijetko ima prilike vidjeti. Iz realizma je skrenuo u avangardu i art-house, počeo je svoj stil iznova izgrađivati u posve novom pravcu, prihvatio je nadrealizam te je snimio dva iznimna filma, "Bronson" i maestralni "Valhalla Rising". Potom se zaputio u Hollywood te je u Americi snimio još tri filma (Drive, Only God Forgives i Neon Demon), s kojima, iskreno, i nisam bio posebno impresioniran, no sada vidim da su ta tri filma bila samo priprema za potpunu eksploziju. Za erupciju apsolutne kreativnosti i vizije, za rušenje granica i za nešto sa čime se jedino "Twin Peaks" može mjeriti.
"Prestar da bi umro mlad" dokaz je da je Refn apsolutni vizionar, autor koji se ne boji baš ničega i koji je konačno dočekao da dobije potpuno otvorene ruke i radi ono što hoće onako kako hoće. Već je neko vrijeme jasno da kreativci sele na televiziju i na streaming - platforme kao što je Netflix, a iako je s jedne strane gubitak što dobar dio sadržaja koji ti majstori snimaju nemamo prilike gledati u kinima, s druge strane i nije im za zamjeriti jer na televiziji očito dobivaju i sredstva i apsolutnu slobodu da snimaju ono što hoće. Možda najbolji primjer je Meksikanac Alfonso Cuaron, koji je od Netflixa dobio otvorene ruke za "Romu", raskošnu artističku sagu koju bi jako teško financirao bilo koji veći američki studio, bez obzira na Cuaronov status. Isti je slučaj i s Refnom i njegovom serijom. Posve je očito da su u Amazonu imali apsolutno povjerenje u njega i dali mu otvorene ruke da radi što hoće i da do kraja razvije svoju viziju, a rezultat toga je impresivan.
"Too Old to Die Young" je remek-djelo avangardne kinematografije, serija koja se kroz deset epizoda proteže čak na 13 sati (epizode traju od tridesetak pa do gotovo stotinu minuta) i serija na koju ne postoji jednostavan odgovor na pitanje o čemu se tu točno radi. Kratki opis radnje na IMDB-u kaže da mladi detektiv Martin Jones (Miles Teller), koji paralelno s poslom policajca radi i kao plaćeni ubojica za kriminalno podzemlje Los Angelesa, doživljava egzistencijalnu krizu, a ona ga odvodi sve dublje u krvavi svijet nasilja. No, to je samo jedan fragment onoga što se ovdje događa. Imamo tu na djelu i cijelo kriminalno podzemlje Los Angelesa, od meksičkih kartela, japanskih yakuza, osvetnika koji ubijaju zlikovce, čarobnica odnosno anđela smrti, ekscentričnih biznismena. Imamo ovdje i najbizarniju policijsku postaju ikada u kojoj poručnik svoje podređene zabavlja svirajući ukelele i postavljajući predstave o Isusu. Tu je i svijet ekstremne pornografije, gotovo nezamislivo, pretjerano, skoro pa tarantinovsko nasilje, a i iako sve to na trenutke možda i djeluje besmisleno i besciljno, ova je serija prepuna skrivene i neskrivene simbolike te je i oštra društvena kritika te parabola na trenutak u kojem se našlo današnje društvo i smjer kojim ono ide. U potpuni nihilizam i čistu destrukciju, u bezgranično i nepojmljivo nasilje, u narcizam, otuđenost i potpuni besmisao.
Upravo takav je svijet u Refnovoj seriji. Potpuno besmislen, toliko nepojmljivo zao i pokvaren da to čak prelazi granice ljudskosti i svi ti likovi su potpuno dehumanizirani i u sebi nemaju gotovo ništa ljudskog. Apsolutno svi likovi koje upoznajemo ovdje gotovo pa su čisti demoni, a u ovoj seriji ne postoji niti jedan lik za kojeg bi se moglo reći da je pozitivac. Ne sjećam se da je ikada postojao neki televizijski ili filmski sadržaj u kojem su svi likovi bili negativci, sociopati neprilagođeni društvu, kojima je jedino zajedničko da cijeli svijet žele zbrisati s lica zemlje. Svi ti osvetnici koji su si dali zadaću očistiti svijet od pedofila, silovatelja i raznih drugih manijaka ustvari nisu ništa bolji od njih samih. Jednako koliko je Refn ovom serijom dao hommage Davidu Lynchu, svijet koji je on stvorio pomalo podsjeća na svijet koji u svojim posljednjim filmovima zamišlja njegov sunarodnjak Lars von Trier. Svijet je to kojem nema spasa ni pomoći, društvo je to za koje ne postoji oprost ili iskupljenje, svi koji ga nastanjuju osuđeni su na patnju i smrt.
Gotovo nemoguće je ovu seriju svrstati i žanrovski jer kreće se ona između torture porna, horora, akcije, trilera, krimića, drame pa do bizarne crne komedije i satire. Iz scene u scenu te se barijere ruše i pretapaju u jedno, u nevjerojatnu cjelinu kakvu, vjerujte mi, do sada nismo imali prilike gledati. Osim tematski i stilski je "Too Old to Die Young" nešto posebno. Vizualno je sve to blještavo, prepuno neonskih svjetala i ostalih oblika rasvjete, s pomno osmišljenim produkcijskim dizajnom, kulisama, kompletnom scenografijom, a fotografija iransko - američkog snimatelja Dariusa Khondjija (Sedam) je impresivna. Očito je kako je Refn imao jasnu viziju onoga što želi pa tako često imamo statične kadrove, ili kameru u sporom pokretu koja prati likove koji se kreću, a najveća posebnost su puževski spori i dugi švenkovi. I sam ugođaj je nekako neprirodan, nečovječan. Nitko se tu ne smije, svi su likovi ozbiljni i namgrođeni, sporo govore i imamo čak i bizarno duge razmake među riječima i rečenicama, a u prvom planu često su lica, gotovo kao u filmovima Sergia Leonea.
Imamo tu i dosta scena koje naizgled nemaju nikakvog smisla i važnosti za cijelu priču, no sve te scene izgledaju čarobno i čudesno. Pretpostavljam da se mnogima ova serija neće svidjeti jer jasno je da Refnova vizija nije po svačijem ukusu, posebno jer je ovo nešto najnasilnije i najekstremnije što se uopće može vidjeti na televiziji. Svo to nasilje Refn dodatno potencira i imamo tu pregršt prizora u kojima iz bliza netko nekome pištoljem raznese mozak ili ga mačetom isječe na komadiće, no sva ta brutalnost, ekstremnost, nastranost, svo to besmisleno i naizgled nepotrebno nasilje, stavljeni su ovdje s jasnom namjerom. Refnova želja je isprovocirati reakciju kod gledatelja, a svo to nasilje kojem svjedočimo pred ekranima nije ništa u odnosu na nasilje kojem svakodnevno svjedočimo u stvarnosti pa se nitko oko toga previše ne zabrinjava. Iako u pravilu i nisam pobornik grafičkog nasilja na ekranima i često ono može biti kontraproduktivno i nepotrebno, u sadržaju poput ovog ono je nužno. Svijet koji je Refn stvorio i koji nam je predstavio jednostavno ne bi bio stvaran bez svog tog nasilja i bez svog tog crnog mraka koji se slijeva s ekrana.
Možda će na prvu, dok vas Refnov suludi svijet ne uvuče unutra sve to djelovati banalno, ti dijalozi će djelovati neprirodno, neživotno. Ta sporost ne samo u tempu razvoja priče, nego i u kretanju i u govoru svih likova, može u početku živcirati i smetati, no imam dojam kao da je Refn htio postići da njegova serija bude sušta suprotnost većini holivudskog sadržaja u kojem sve trči, leti, frca i skače. I ne samo to, ovaj (polu)svijet je i antipod stvarnog svijeta u kojem cijelo vrijeme trčimo i žurimo, a baš kao i u stvarnosti, ništa se ovdje ne događa iz reda i smisla i s razlogom, već sve nastaje i događa se iz potpunog kaosa i besmisla. Nije teško za pretpostaviti da je Refn pravi pesimist po pitanju ne samo kamo ide, već i gdje je danas stigao svijet i društvo. I teško mu je na tome zamjeriti jer i sami svo valjda svjesni da živimo u svijetu koji izgubio svaki smisao i u kojem su nasilje, narcizam, kriminal, oholost postali mjerne jedinice za uspjeh. Prepuna je ova serija i religijskih konotacija, imamo tu i tipove s mesijanskim kompleksom, natruhe paganizma i kultova, ma nema čega nema.
Za razliku od nekih prijašnjih filmova gdje je Refnovog šutljivog, bezizražajnog (anti)junaka utjelovio Ryan Gosling, ta je zadaća sada pripala Milesu Telleru. Zanimljivo, Tellera smo po prvi put vjerojatno zapazili u "Whiplashu" Damiena Chazallea, koji je potom u sljedeća dva filma angažirao Goslinga, dok je Tellerov lik Martin Jones sada vrlo sličan Goslingovim u "Drive" ili "Only God Forgives". Tip koji nikada ne pokazuje nikakve emocije, tip koji govori što je manje moguće i potpuno moralno ambivalentna osoba, koja ni ne shvaća da razliku između dobra i zla uopće ne raspoznaje. I jako dobro se Teller snašao u takvoj ulozi, a i ostatak glumačke ekipe je jako zanimljiv i vrlo dobro kastiran.
Agusto Aguilera je novi zapovjednik meksičkog kartela, potpuno poremećeni tip s bolesnom fiksacijom na svoju majku, nekadašnju šeficu kartela, čijim ubojstvom zapravo i počinje cijela priča. Cristina Rodlo je njegova nevjesta Yaritza, krvožedna osvetnica, dok je Nell Tiger Free, koje se sjećamo kao Myrcelle Lannister iz "Igre prijestolja" sada odrasla i ona je Jonesova maloljetna djevojka Janey, a ovaj skladan par se upoznao dok je Martin radio očevid samoubojstva njene majke. William Baldwin je Janeyjin ekscentrični otac, hedge-fondaš i milijarder s iritantnim tikovima, John Hawkes je osvetnik Viggo, a Jena Malone je nekakva njuejdžovska vidjelica koja Viggu daje zadatke kojeg se ljudskog šljama mora riješiti. Ne smije se zaboraviti ni odličan soundtrack, ali ni izvrstan score prvog bubnjara Red Hot Chili Peppersa Cliffa Martineza, koji je radio muziku za brojne filmove Stevena Soderbergha (Traffic, Seks laži i videovrpce), ali i za prethodna tri Refnova filma. Ponavljam, "Prestar da bi umro mlad" je serija koja se definitivno neće svidjeti svima i serija je to koja će vas više puta razljutiti i šokirati, no Refn je snimio nešto što se nitko prije njega nije usudio i seriju koja će, uvjeren sam, s protokom godina doseći kultni status.
Recenzija je originalno objavljena na blogu GamBeeFilmTvKnjiževnost.
