Don't Worry, He Won't Get Far on Foot
Amazon Studios, Anonymous Content / 2018
Režija: 
Gus Van Sant
Scenario: 
John Callahan (based on the book by), Gus Van Sant (screenplay by)
Zemlja proizvodnje: 
U.S.A., France
Jezik: 
English
7
7

Gus Van Sant se potkraj 80-ih i početkom 90-ih godina prometnuo u jednu od najvećih zvijezda američke nezavisne filmske scene i filmovima poput «Drugstore Cowboy», «My Own Private Idaho», "Blues kaubojki" ili «To Die For» poslije kojih je snimio i svoj vjerojatno najpoznatiji film «Dobri Will Hunting» po scenariju tada mladih Matta Damona i Bena Afflecka, koji su i sami glumili u njemu. I kad je izgledalo da Van Santovu karijeru ne može ništa zaustaviti, on se odlučio baciti na silno ambiciozan i kontroverzan projekt snimanja remakea Hitchcockova remek-djela «Psiha». Da situacija bude zanimljivija, Van Sant je doslovno «prepisao» film starog majstora, odnosno snimio je potpuno identičan film, koji nije oduševio kritiku, a nije ni posebno prošao na kino-blagajnama, nakon čega je još snimio «U potrazi za Forresterom», kojim nije uspio ponoviti uspjeh «Willa Huntinga» iako je tematski bio donekle sličan pa se Van Sant odlučio vratiti u indie-vode. I teško se može reći da se bilo koji film koji je on snimio u 21. stoljeću može mjeriti s filmovima iz ranijeg desetljeća, iako je bilo tu zanimljivih djela u svakom slučaju, a u taj rang ne spada i njegov najnoviji film koji je snimio po autobiografskom zapisu američkog karikaturista Johna Callahana.

Callahana je u «Don't Worry...» odglumio jedan od najboljih američkih glumaca svoje generacije Joaquin Phoenix, kojem je jedan Van Santov film bio i prvi film u kojem je nastupio u odrasloj dobi. Joaquin i njegov četiri godine stariji brat River na filmu su se počeli pojavljivati još kao klinci, a River je već kao tinejdžer bio velika zvijezda. I jedna od najzapaženijih uloga u njegovom kratkom životu i karijeri pošto je na Noć vještica 1993. umro od predoziranja u 24. godini, bila je u Van Santovom filmu «My Own Private Idaho». I dok je njegov stariji brat žario i palio i skupa s Keanu Reevesom, Ethanom Hawkeom i Johnnyjem Deppom postajao jedna od glavnih mladih zvijezda svoje generacije, Joaquin se kao 15-godišnjak odlučio povući iz svijeta filma. Nakon bratove smrti odlučio se potpuno povući iz javnosti, a povratak na film bio je upravo u Van Santovom filmu «To Die For». Glumio je ondje nestabilnog mladića kojeg zavede starija žena u obliku Nicole Kidman kako bi počinio ubojstvo. I 23 godine očito su morale proći da bi se ovaj dvojac ponovno udružio i snimio još jedan film u kojem je Phoenix isporučio još jednu sjajnu ulogu.

Već kao 21-godišnjak Callahan je u prometnoj nesreći ostao vezan za invalidska kolica, a nesreću je skrivio njegov prijatelj s kojima se danima ranije neprestano opijao. Kako ćemo ubrzo saznati u ovom netipičnom biografskom filmu, Callahan je alkoholičar postao već kao 13-godišnjak, a tek nakon nesreće otkrio je svoj dar za crtanje te je postao poznat po svojim provokativnim, ciničnim i crnohumornim karikaturama. No, da bi do toga uspjelo doći, trebalo je proći puno vremena jer se on morao pomiriti s vlastitim demonima, strahovima, mržnjom, osjećajem napuštenosti i riješiti se alkohola bez kojeg nije mogao funkcionirati i koji ga je vukao prema dnu. Posve je jasno da se u ulozi jednog ovakvog problematičnog tipa, čudaka koji kao luđak juri ulicama u kolicima i nije ga briga hoće li ga pokupiti neki auto ili će ispasti iz njih, Phoenix savršeno snašao. To i ne čudi jer je i u ranijim filmovima poput «Walk the Line», «Mastera» ili nedavnog «You Were Never Really Here» Phoenix je pokazao da se najbolje snalazi u takvim ulogama, ljudi na rubu, ovisnika i patnika.

Uz Phoenixa pojavljuju se ovdje i mnoga druga poznata lica kao što su sve bolji Jonah Hill, Rooney Mara ili Jack Black, a Van Sant je još jednom pokazao da je čovjek nevjerojatnog talenta i stila za kojeg je stvarno šteta što u karijeri nije postigao još i više. Premijeru je ovaj film imao izvan konkurencije na Sundanceu, a potom je prikazan i u Berlinu, gdje je Van Sant prvi puta nagradu osvojio prije više od 30 godina za jedan od kratkih filmova, dok je sada bio u konkurenciji za Zlatnog medvjeda. Od autora poput Van Santa se i očekivalo da će lakoćom izbjeći klasične klišeizirane, gotovo pa inspirativne situacije u koje čak i prečesto upadaju slični biografski filmovi, iako je činjenica da se i ovim filmom slavi nepobjedivi ljudski duh. No, na prilično netipičan i nimalo patetičan način, a uz odličan Van Santove scenarij i režiju, za to je definitivno najzaslužniji već nahvaljeni Joaquin Phoenix. Iako ga američka akademija do sada nije mazila i potpuno nezasluženo Oscarom nije opravdao niti jednu nominaciju (Gladiator, Walk the Line, Master), Phoenix je u svakom slučaju jedan od najboljih glumaca danas i siguran sam da će kad-tad osvojiti i nagradu za najboljeg glumca. Zasigurno ne za ovaj film, no siguran sam da mu do kraja karijere Oscar neće izmaknuti iz ruku.

Recenzija je originalno objavljena na blogu GamBeeFilmTvKnjiževnost.

Preporuka

share
share