Don't Worry, He Won't Get Far on Foot
Amazon Studios, Anonymous Content / 2018
Režija: 
Gus Van Sant
Scenario: 
John Callahan (based on the book by), Gus Van Sant (screenplay by)
Zemlja proizvodnje: 
U.S.A., France
Jezik: 
English
7
7

Gus Van Sant se potkraj 80-ih i početkom 90-ih godina prometnuo u jednu od najvećih zvijezda američke nezavisne filmske scene i filmovima poput «Drugstore Cowboy», «My Own Private Idaho», "Blues kaubojki" ili «To Die For» poslije kojih je snimio i svoj vjerojatno najpoznatiji film «Dobri Will Hunting» po scenariju tada mladih Matta Damona i Bena Afflecka, koji su i sami glumili u njemu. I kad je izgledalo da Van Santovu karijeru ne može ništa zaustaviti, on se odlučio baciti na silno ambiciozan i kontroverzan projekt snimanja remakea Hitchcockova remek-djela «Psiha». Da situacija bude zanimljivija, Van Sant je doslovno «prepisao» film starog majstora, odnosno snimio je potpuno identičan film, koji nije oduševio kritiku, a nije ni posebno prošao na kino-blagajnama, nakon čega je još snimio «U potrazi za Forresterom», kojim nije uspio ponoviti uspjeh «Willa Huntinga» iako je tematski bio donekle sličan pa se Van Sant odlučio vratiti u indie-vode. I teško se može reći da se bilo koji film koji je on snimio u 21. stoljeću može mjeriti s filmovima iz ranijeg desetljeća, iako je bilo tu zanimljivih djela u svakom slučaju, a u taj rang ne spada i njegov najnoviji film koji je snimio po autobiografskom zapisu američkog karikaturista Johna Callahana.

Callahana je u «Don't Worry...» odglumio jedan od najboljih američkih glumaca svoje generacije Joaquin Phoenix, kojem je jedan Van Santov film bio i prvi film u kojem je nastupio u odrasloj dobi. Joaquin i njegov četiri godine stariji brat River na filmu su se počeli pojavljivati još kao klinci, a River je već kao tinejdžer bio velika zvijezda. I jedna od najzapaženijih uloga u njegovom kratkom životu i karijeri pošto je na Noć vještica 1993. umro od predoziranja u 24. godini, bila je u Van Santovom filmu «My Own Private Idaho». I dok je njegov stariji brat žario i palio i skupa s Keanu Reevesom, Ethanom Hawkeom i Johnnyjem Deppom postajao jedna od glavnih mladih zvijezda svoje generacije, Joaquin se kao 15-godišnjak odlučio povući iz svijeta filma. Nakon bratove smrti odlučio se potpuno povući iz javnosti, a povratak na film bio je upravo u Van Santovom filmu «To Die For». Glumio je ondje nestabilnog mladića kojeg zavede starija žena u obliku Nicole Kidman kako bi počinio ubojstvo. I 23 godine očito su morale proći da bi se ovaj dvojac ponovno udružio i snimio još jedan film u kojem je Phoenix isporučio još jednu sjajnu ulogu.

Već kao 21-godišnjak Callahan je u prometnoj nesreći ostao vezan za invalidska kolica, a nesreću je skrivio njegov prijatelj s kojima se danima ranije neprestano opijao. Kako ćemo ubrzo saznati u ovom netipičnom biografskom filmu, Callahan je alkoholičar postao već kao 13-godišnjak, a tek nakon nesreće otkrio je svoj dar za crtanje te je postao poznat po svojim provokativnim, ciničnim i crnohumornim karikaturama. No, da bi do toga uspjelo doći, trebalo je proći puno vremena jer se on morao pomiriti s vlastitim demonima, strahovima, mržnjom, osjećajem napuštenosti i riješiti se alkohola bez kojeg nije mogao funkcionirati i koji ga je vukao prema dnu. Posve je jasno da se u ulozi jednog ovakvog problematičnog tipa, čudaka koji kao luđak juri ulicama u kolicima i nije ga briga hoće li ga pokupiti neki auto ili će ispasti iz njih, Phoenix savršeno snašao. To i ne čudi jer je i u ranijim filmovima poput «Walk the Line», «Mastera» ili nedavnog «You Were Never Really Here» Phoenix je pokazao da se najbolje snalazi u takvim ulogama, ljudi na rubu, ovisnika i patnika.

Uz Phoenixa pojavljuju se ovdje i mnoga druga poznata lica kao što su sve bolji Jonah Hill, Rooney Mara ili Jack Black, a Van Sant je još jednom pokazao da je čovjek nevjerojatnog talenta i stila za kojeg je stvarno šteta što u karijeri nije postigao još i više. Premijeru je ovaj film imao izvan konkurencije na Sundanceu, a potom je prikazan i u Berlinu, gdje je Van Sant prvi puta nagradu osvojio prije više od 30 godina za jedan od kratkih filmova, dok je sada bio u konkurenciji za Zlatnog medvjeda. Od autora poput Van Santa se i očekivalo da će lakoćom izbjeći klasične klišeizirane, gotovo pa inspirativne situacije u koje čak i prečesto upadaju slični biografski filmovi, iako je činjenica da se i ovim filmom slavi nepobjedivi ljudski duh. No, na prilično netipičan i nimalo patetičan način, a uz odličan Van Santove scenarij i režiju, za to je definitivno najzaslužniji već nahvaljeni Joaquin Phoenix. Iako ga američka akademija do sada nije mazila i potpuno nezasluženo Oscarom nije opravdao niti jednu nominaciju (Gladiator, Walk the Line, Master), Phoenix je u svakom slučaju jedan od najboljih glumaca danas i siguran sam da će kad-tad osvojiti i nagradu za najboljeg glumca. Zasigurno ne za ovaj film, no siguran sam da mu do kraja karijere Oscar neće izmaknuti iz ruku.

Recenzija je originalno objavljena na blogu GamBeeFilmTvKnjiževnost.