Lazzaro felice [2018]
Utjecaj vjerojatno najpoznatijeg talijanskog filmaša Federica Fellinija i dalje je snažan na talijansku kinematografiju, a to se posebno može vidjeti na filmu "Sretni Lazzaro" za koji je njegova autorica Alice Rohrwacher u Cannesu dobila nagradu za najbolji scenarij. Riječ je o filmu koji se smjestio negdje na pola puta između naturalizma braće Taviani i Fellinijevog magijskog realizma odnosno nadrealizma, prepunom simbolike i parabola, ali i nevjerojatno poetičnom, filozofskom i alegorijskom djelu, koje još danima nakon gledanja ne izlazi iz glave. Zbog toga i ne čudi da je ovaj film jedan od 50 kandidata za europski film godine i što se naosvajao pregršt nagrada po festivalima i što ga je na kraju otkupio i Netflix, koji će ga distribuirati na svjetskom tržištu. Film je to prepun nostalgije, s nizom referenci na brojne poznate filmove bogate talijanske kinematografije.
Kako je sama istaknula, preko lika Lazzara, autorica je odlučila prikazati tragediju talijanskog društva i njegovu transformaciju iz ruralnog u industrijsko i gradsko društvo, a želja joj je bila ispričati priču o ljudima koji nisu imali ništa i živjeli su poput robova, a dobili su zapravo možda još manje no što su imali. Tako i priča ovog filma počinje negdje duboko u talijanskoj provinciji i iako na prvi pogled djeluje kao da se odvija nekih stotinjak godina u povijesti, vrlo brzo shvaćamo da je to tek bliža prošlost. U izoliranom selu koje se simbolički naziva Inviolata (mislim da bi se to moglo prevesti kao netaknuto, nedirnuto) onako kako se stoljećima živjelo ne samo u Italiji, nego na cijelom Mediteranu živi Lazzarova obitelj. Žive oni kao kmetovi i po cijele dane oni rade za vlastelinku markizu Alfonsinu de Lunu, čiji je sin Tancredi razmaženi i bahati tinejdžer, dok je Lazzaro njegova sušta suprotnost. Lazzaro (ubrzo ćemo otkriti da njegovo ime nije nasumično odabrano i da se u njemu također skriva mnogo simbolike) je prostodušni mladić, naivan i pošten, koji želi pomoći i ugoditi svima.
Tancredi (dok je debitant Adriano Tardollo koji glumi Lazzara izabran u dugotrajnoj audiciji u konkurenciji čak tisuću mladih glumaca, Luca Chikovani koji glumi Tancredija je velika talijanska internet zvijezda) jednog dana iz čiste obijesti i dosade odluči pobjeći od kuće i izmisli priču da je otet, a naivni Lazzaro jedini je koji zna gdje se on skriva i pomaže mu orkestrirati otmicu. Društvo s mladim plemićem, koji ga zapravo iskorištava, no to on ni ne shvaća, Lazzaro doživljava kao iskreno prijateljstvo i sretan je što vrijeme provodi s vršnjakom "plave krvi" koji mu je čak uspio utuviti u glavu da su polubraća pošto je njegov otac vlastelin sigurno i njegov otac. Lazzaro to prijateljstvo shvaća toliko dragocjenim da će se, baš kao njegov imenjak iz Novog zavjeta, uzdići iz mrtvih i otputovati u budućnost i to u veliki grad, gdje će on biti jedina preostala relikvija nekih prošlih vremena.
Recenzija je originalno objavljena na blogu GamBeeFilmTvKnjiževnost.
