Mandariinid [2013]
Nakon raspada Sovjetskog Saveza na niz država i državica, u mnogima od njih izbili su građanski ratovi, a svakako najgore od svih prošla je Gruzija. Najpoznatiji građanski rat koji se ondje vodio bio je između Gruzijaca i abhazijskih separatista, koje su podržavali Rusi, a u pomoć su im pristigli i brojni dobrovoljci iz nekadašnjih sovjetskih pokrajina s Kavkaza. Abhazija je i danas pokrajina u kojoj živi oko 200 tisuća ljudi i koja ne priznaje vlast Tbilisija, a tijekom rata koji je trajao od 1992. do 1993. godine poginulo je više od 20 tisuća ljudi, dok je 250 tisuća ljudi raseljeno. Upravo u Abhaziji, pokrajini koja se smjestila na krajnje zapadnoj obali Crnog mora, još od vremena Sovjetskog saveza živjela je i manja skupina Estonaca, koji su ondje vjerojatno završili za vrijeme famoznih Staljinovih rošada i prisilnih preseljenja naroda i narodnosti SSSR-a. Kad je rat počeo, većina Estonaca odlučila se vratiti u svoju pradomovinu, a jedan od onih koji su odlučili ostati na svojoj zemlji, neposrednoj opasnosti usprkos, bio je i glavni junak ovog filma, 70-godišnji starac Ivo.
Ivo i njegova obitelj desetljećima su se bavili proizvodnjom mandarina, a Ivo i njegov prijatelj Margus jedini su ostali u svome selu i pripremaju se za berbu. Unatoč tome što je rat, Ivo i Margus odlučni su i ove godine pobrati ljetinu, a na njihovu zemlju svako malo upadaju i gruzijski i abhazijski vojnici. I jednog dana tako na Ivinoj zemlji dođe do obračuna manjih grupa zaraćenih strana, a svi osim Gruzijca Nike te čečenskog dobrovoljca koji se bori na strani Abhazije Ahmeda poginu. I Ahmed i Niko teško su ranjeni, a moralni starac, koji je u ovom krvavom ratu već doživio stravične tragedije, odlučuje pomoći obojici. Tako se u njegovoj kući nađu i jedan Čečen i jedan Gruzijac, a bez obzira na narodnost i vjeru, Ivo im ne dopušta da pod njegovim krovom jedan na drugog gledaju kao na neprijatelja.
Vjerojatno najpoznatiji gruzijski recentni filmaš Zaza Urushadze zaslužio je ovim filmom snimljenom u gruzijsko - estonskoj koprodukciji i nominaciju za Zlatni globus, kao i za Oscara, a riječ je o filmu sa snažnom porukom mira i pacifizma. Ivo je jedan od onih likova sa snažnim moralom i osjećajem za poštenje i čovjek kojem je sasvim normalno pomoći onome koji se nađe u nevolji. Bez obzira na njegovu vjeru ili narodnost, Ivo je spreman i svoj život staviti na kocku kako bi pomogao onome kojeg uopće i ne poznaje i onome koji bi njega vjerojatno ubio za koricu kruha. Jasno da uz takvu osobu i Niko i Ahmed polako počinju shvaćati što je zapravo bitno u životu i kako zapravo uopće nije toliko teško pregristi vlastite predrasude i mržnju i prihvatiti onog drugog kakav on jest. Tako njih dvojica od ljudi koji jedan drugome prijete da će klanjem na spavanju gotovo pa postaju najbolji prijatelji koji bi dali život jedan za drugoga.
Uspjeh "Mandarina" utoliko je veći što je ovaj film zapravo potpuno univerzalna priča. Priča koja se bez problema može prepoznati na svim krajevima svijeta, ali i priča s kojom su se nažalost posljednjih desetljeća susretali brojne države i nacije. "Mandarine" u sebi nose i snažnu antiratnu i pacifističku poruku i Urushadze kao da kroz ovaj film želi poručiti da bi nam bilo puno lakše i bolje na ovom svijetu kad bismo jedni s drugima više razgovarali i upoznavali se, a ne odmah jedni na druge potezali puške i minobacače. Posvetio je Urushadze ovaj film poznatom gruzijskom glumcu, koji je poginuo 1993. godine upravo u tom još jednom u nizu nepotrebnih i besmislenih ratova, a bile su "Mandarine" ujedno i prvi estonski film koji je zaslužio oskarovsku nominaciju. U svakom slučaju, jedan od najboljih filmova desetljeća.
Recenzija je originalno objavljena na blogu GamBeeFilmTvKnjiževnost
