Firebrand [2024]
Henrik VIII. vjerojatno je engleski kralj o kojem je snimljeno najviše filmova. Vladara koji je Englesku odvojio od katoličke crkve najviše pamtimo po tome da se šest puta ženio, a dok su u većini filmova u prvom planu bile njegove poznate supruge kao Anne Boleyn, Jane Seymour i Katarina Aragonska, u "Firebrand" pratimo sudbinu njegove šeste i posljednje žene, Catherine Parr. Zanimljivo je kako ni njoj kralj nije bio prvi muž, već treći, a nakon što je u danskoj povijesnoj drami "Royal Affair" glumila nesretnu kraljicu, švedskoj glumici Aliciji Vikander ponovno je dopala vrlo slična uloga. Pa iako je "Firebrand" film o njoj, zanimljivo je kako joj show svaki put kada se pojavi otima izvanredni Jude Law kao kralj Henrik.
I to ne veličanstveni i odlučni kralj Henrik kakvog smo obično gledali u filmovima, već stari, debeli i bolesni kralj, groteskno stvorenje koje se doslovno raspada. Sve do nedavno britanske kostimirane povijesne drame bile su dosta predvidive, barem kada je pitanje prikaza tih kraljevskih i plemenitaških obitelji. No, još je Jorgos Lantimos s "The Favourite" to odlučio promijeniti i snimio komediju kojom se izruguje i ismijava iz tih bahatih snobova. Brazilski filmaš Karim Ainouz (odlični "La vida invisivel") također je odlučio krenuti tim putem, no on se ne izruguje tim okrunjenim glavama i njihovoj sviti, već ih prikazuje kao odbojne i groteskne stvorove. Tako s vremenom dobijamo dojam da se kralj Henrik doslovno i fizički raspada od svoje zloće jer prikazan je on baš kao odvratan tip i valjda ga prvi put na filmu baš vidimo kao izopačenog bolesnika.
Vrijeme radnje su zadnje godine Henrikove vladavine, a na početku vidimo Catherine kao regenticu koja vlada zemljom dok kralj ratuje u Francuskoj. Brine ona za njegovu djecu iz prijašnjih brakova (buduća kraljica Elizabeth je ujedno i naratorica), a pokušava ona krenuti drukčijim pristupom od okrutnog muža koji se brutalno obračunava sa svima koji mu nisu po volji. Stavlja Ainouz priču u jako dobar vremenski kontekst jer nakon što je nekoliko godina ranije Henrik osnovao britansku crkvu ljudi su počeli razmišljati o revoluciji. Ako se kralj mogao pobuniti protiv crkve koja se do tada smatrala nedodirljivom, zašto onda i oni ne bi mogli propitkivati popove, vjeru kad već sami mogu čitati Bibliju koja je provedena na Englesku. A sljedeći na meti za propitkivanje mogao bi biti i kralj čega je on itekako svjestan pa okrutnošću pokušava držati čvrstu vlast.
Dok je kralj ratuje u Francuskoj, kraljica pokušava ići mekšim smjerom, sastaje se ona s prijateljicom iz djetinjstva Anne Askew koja širi progresivne ideje. No, sve to brzo će se prekinuti jer se kralj vraća kući prije vremena, a od prve scene očito je da su svi prestravljeni njegovim prisustvom. Tim više jer se vratio kući s teško bolesnom, gangrenoznom nogom, a očigledno je da ga se svi smrtno boje. To i ne čudi jer je on već u smrt poslao brojne ljude, među njima i nekoliko prethodnih žena, a na dvoru gotovo svi spletkare jedni protiv drugih. I Catherine je svjesna kraljeve prošlosti i kako su prošle njezine prethodnice, a gotovo cijelo vrijeme čini se da je njena glavna misija jednostavno preživjeti uz bolesnog i odvratnog tiranina.
Djeluje "Firebrand" istovremeno kao klasični britanski povijesni spektakl, ali i moderan film, ovaj put srećom bez onih pomodarskih colorblind gluposti u kojima povijesni likovi budu različitih rasa. Premijeru je ova povijesna drama imala u glavnom programu festivala u Cannesu, a iznimno je zanimljiva to i intrigantna povijesna drama. I to još jedna u nizu povijesnih drama iznesenih iz ženske perspektive jer jasno nam je da Catherine nije glupa i svjesna je da i ona mora igrati razne igrice i snalaziti se kako bi jednostavno preživjela. Jasno da mora pristati na sve zahtjeve svog muža i kralja (koji samog sebe oslovljava sa mi), a do kraja će se to pretvoriti u pravu utrku tko će tu koga nadživjeti.
Recenzija filma preuzeta sa GamBeeFilmTvKnjiževnost.
