The Blue Caftan [2022]
Nježnom, emotivnom i kompleksnom dramom u sekciji Un Certain Regard festivala u Cannesu predstavila se Marokanka Maryam Touzani. Ova filmašica rodom iz Tangiera u svijet filma ušla je kao novinarka da bi se potom prebacila na dokumentarne filmove, a njen dugometražni debi "Adam" iz 2019. također je premijeru imao u Cannesu i bio je marokanski kandidat za Oscara. I u njenom prvijencu glavnu ulogu odigrala je sjajna belgijska glumica porijeklom upravo iz Maroka Lubna Azabal koje se i dalje najbolje sjećamo po "Incendies" Dennisa Villeneuvea, a u "The Blue Caftan" joj je pridružen podjednako sjajan glumac, Palestinac Saleh Bakri.
Inače markantni Bakri ovdje je sakriven iza tipičnih arapskih brkova i sjajan je on kao sredovječni Halim, tradicionalni krojač koji se specijalizirao za ručno rađene kaftane za žene. Kaftan je tradicionalni arapski ogrtač ili tunika, a gotovo poput lika Daniela Day-Lewisa u "Fantomskoj niti", i Halim je perfkecionist koji odbija korištenje šivaće mašine i sve radi sam ručno. Zbog toga izrada kaftana kod njega i traje prilično dugo i to nerijetko živcira uglavnom bogate mušterije, a njegova supruga Mina (Azabal) radi na blagajni krojačnice. Halim i Mina su u braku već četvrt stoljeća i nemaju djece, a vrlo brzo shvatit ćemo da je šutljivi brkati šnajder zapravo prikriveni homoseksualac.
To prikriveni treba shvatiti relativno uvjetno jer za muževe sklonosti zna i Mina, no prema van njihov brak djeluje kao skladan. Saznajemo tako da Halim povremeno zna obilaziti i javne kupelji radi susreta sa sličnim prikrivenim homićima, a razloga za skrivanje on itekako ima pošto je homoseksualizam i dalje zabranjen i kažnjiv u Maroku. Dinamika u njihovim odnosima će se promijeniti kada se Mina razboli, a Halim zaposli mladog šegrta Youssefa (Ayoub Missioui), no priča će se tu razviti u prilično neočekivanom smjeru. Ne treba od "The Blue Caftan" očekivati film recimo na tragu austrijskog kandidata za Oscara iste godine "Great Freedom" o progonima homoseksualaca od represivnog aparata u nekom povijesnom periodu.
Suptilna je to i polagana, nježna drama o ljubavi između dvoje ljudi iako je očigledno da to nikad neće biti ljubav kakvu je Mina u početku možda priželjkivala. Kad se Mina teško razboli, shvatit ćemo i da je Halim nju cijelog života želio voljeti na isti način kao što je ona voljela njega i trudio se biti joj dostojan muž, a svoju ulogu i svoju odanost njoj on će gurati do kraja. Tužna je to i životna priča iz koje je Touzani napravila nježnu, dirljivu i emotivnu dramu, a velike zasluge za taj uspjeh posebno ide paru glavnih gluaca. I dok Lubnu Azabal više-manje dobro poznaju svi oni koji prate europski pa i svjetski art film, Bakri je ovdje podjednako briljantan.
Taj plavooki Palestinac ima već cijeli niz kvalitetnih uloga u raznim arapskim kinematografijama, no uloga tihog, šutljivog krojača Halima koji tako stoički prolazi kroz sve, vjerojatno mu je najbolja u kojoj sam ga gledao. Svjestan je on da se bavi poslom koji izumire i da su praktički sve njegove kolege već odavno zamijenili strojevi, no on i dalje osjeća nevjerojatnu predanost svom poslu i ne želi dopustiti da njegov zanat izumre. Cijelog života on se očigledno borio sa svojim sklonostima, no svo to vrijeme bio je on i odan svojoj ženi, a kada počne shvaćati da su joj dani odbrojani, upravo će Mina biti ta koja kao da će ga pustiti i potaknuti da konačno bude ono što jest. Shvatit ćemo i da je Mina svjesna da boljeg i odanijeg muža od Halima nije mogla imati i činjenicu da će ubrzo umrijeti, ona vidi i kao priliku da on može početi živjeti kako želi.
Recenzija filma preuzeta sa GamBeeFilmTvKnjiževnost.
