Blue Jean [2022]
Britanska filmašica Georgia Oakley radnju svog debitantskog dugometražnog filma smjestila je u Newcastle 1988. godine, u razdoblje kasnog tačerizma, neokonzervatizma koji je tada bio na vrhuncu u Americi i Velikoj Britaniji. To razdoblje, naravno, nije odabrano slučajno jer glavna protagonistica filma je 30-godišnja nastavnica tjelesnog u tamošnjoj srednjoj školi, lezbijka koja svoje preference mora skrivati ako želi sačuvati posao. Situacija će postati još teža kada jednog dana na putu za posao na radiju čuje vijest kako je britanska vlada parlamentu predložila uvođenje klauzele 28 kojom se dodatno zabranjuje promocija homoseksualnosti.
I bez tog zakona, Jean (Rosy McEwen) brižno pazi da se njena dva života ne miješaju i ne sudaraju. U školi u kojoj radi nikome ne govori o svojoj seksualnosti iako je za pretpostaviti da kolege barem naslućuju preference ove pomalo muškobanjaste, zblajhane visoke i vitke šutljive žene koja živi u vječnom strahu da će je netko otkriti. No, vikende Jean provodi u gay-klubovima i posve je ona druga osoba te je u vezi s Viv (Kerrie Hayes) koja pak izgleda kao navijač Millwalla. Situacija će se za Jean dodatno zakomplicirati kada jedne večeri u svom omiljenom gay-klubu zatekne svoju novu učenicu, 15-godišnju Lois. Svijetovi koje se toliko trudila držati odvojenima, sada će se početi potpuno spajati, a strah da će biti otkrivena, sada će se još pojačati.
I snimljen je "Blue Jean" u pravom retro štihu tako da vizualno i estetski posve podsjeća na sadržaje kakvi su se snimali u tom razdoblju, a riječ je o psihološkoj drami koja je istovremeno stilizirana i poetična, a opet realistična, pomalo gruba i sirova. Premijeru je "Blue Jean" imao na festivalu u Veneciji, a osim što je Oakley zaslužila nominaciju britanske filmske akademije za najbolju debitantice godine, imao je ovaj film čak 12 nominacija u izboru za britanski nezavisni film godine. Nominacije su potvrdile McEwen i Hayes za glavnu i sporednu žensku ulogu kao i Oakley za debitantski scenarij, a film je to koji se bavi društvenom hipokrizijom i sjajno prikazuje ne tako davnu povijest.
I dok Englesku osamdesetih možda zamišljamo kao vrijeme vrhunca pop-kulture i kontrakulturnog pokreta, tih bezbrojnih neoromantičarskih synth-pop bendova koji su donijeli neku novu modu i stil, englesko društvo je i tada očito bilo prilično konzervativno i uštogljeno. Cijela ta scena zapravo je bio teški underground, svijet koji preko noći imao jedan, a po danu posve drukčiji život. Unutarnja drama i borba u samoj Jean ovdje je u središtu pažnje jer iako nam se čini kao da je ona savršeno uspjela uskladiti svoja dva svijeta, očito to ne može trajati vječno i pitanje je trenutka kada će doći do kolizije.
I njoj samoj već je dosta skrivanja, života u strahu da će je netko otkriti i ne usudi se ona živjeti slobodno i onako kako želi kao što recimo živi njena partnerica koja uopće i ne skriva svoje lezbijstvo. Kako bi se potencirao njen osjećaj tjeskobe, a dodatno kontekstualizirala situacija, tako stalno s radija i televizije negdje u pozadini slušamo dokumentarne isječke govorancije tadašnjih političara kako upozoravaju na zla koja vrebaju ako se ne suzbije homoseksualizam. Ipak, najjači adut filma je nastup McEwan koja je izgradila višedimenzionalan i životan lik, ženu čiju tjeskobu i strah možemo potpuno razumijeti i shvatiti i ženu koja će mora naučiti kako da živi sama sa sobom i onim što jest.
Recenzija filma preuzeta sa GamBeeFilmTvKnjiževnost.
