Small Body (Piccolo corpo) [2021]
Impresivnom dramom smještenom točno negdje na pola puta između naturalizma i magijskog realizma toliko tipičnog za talijansku kinematografiju, u kritičarskom tjednu festivala u Cannesu predstavila se Laura Samani. Ova dugometražna debitantica za "Piccolo corpo" ili "Small Body" zaslužila je i nacionalnu nagradu za najbolju novu režiserku, a ova pustolovna narodna priča može se gledati i kao zanimljiva i fino promišljena parabola. Priču je Samani smjestila negdje na sjeveroistok Italije, u ribarsko mjestašce početkom 20. stoljeća iako se život tih ljudi ne razlikuje puno od života njihovih predaka stoljeće, dva ili tri ranije.
U uvodnoj sceni vidimo tako mladu ženu u poodmakloj fazi trudnoće, Agatu (Celeste Cescutti) nad kojom druge seoske žene izvode nekakav ritual kako bi joj osigurali siguran porod. Nažalost, taj ritual očito nije bio uspješan ili su anđeli čuvari baš u to vrijeme drijemali jer u sljedećoj sceni Agata rađa mrtvu djevojčicu. Kada joj lokalni svećenik kaže da je njeno mrtvorođeno dijete sada osuđeno na vječno lutanje Limbom jer je umrlo prije nego što je kršteno, ona će ostati potpuno slomljena. Ideja da dijete koje nije moglo ništa zgriješiti jer pobogu zato i nije imalo vremena, za vijeke vijekova mora lutati nekim amorfnim međuprostorom između pakla i raja, potpuno će užasnutu i prestraviti Agatu.
Spremna je ona učiniti sve kako bi promijenila zagrobnu sudbinu svoje nesretne kćerkice, a na put prema sjeveru će krenuti kada čuje da u planinama postoji svećenik s posebnim moćima koji može oživjeti mrtvo dijete dovoljno na toliko da ga krsti i pošalje mu dušu u raj. Iste noći kada joj pokopaju dijete, Agata će iskopati maleni lijes i zaputiti se na mračno putovanje prema sjeveru Italije kako bi pronašla čudotvornog svećenika.
Bio je "Piccolo Corpo" iznimno slojevit, promišljen film prepun simbolike i još jedan u nizu dokaza da se kvalitetna priča čija je radnja smještena u neki povijesni period može snimiti i s minimalnim budžetom.
Sjajno ova folk priča hvata i duh vremena, praznovjerja i neznanja među prosječnim seoskim pukom kojem je od mladosti usađivan strah i nužnost da se drže onoga što im je tupio lokalni fratar. Za Agatu će se pohod prema sjeveru pretvoriti i u neku vrstu puta iskupljenja jer sebe smatra krivom za smrt djeteta, a bez obzira što se ona vjerojatno nikad u životu nije maknula iz priobalnog sela u kojem je rođena, hrabro će ona krenuti na put u nepoznato. Djeluje mi Agata gotovo kao da je duhovni sljednik priproste Bess u fantastičnoj izvedbi Emily Watson u Von Trierovom "Lomeći valove", bogobojazna ženica spremna na ultimativnu žrtvu za spas duše djeteta koje nije stigla ni upoznati pa ni nadjenuti mu ime.
Samani je na impresivan način iskoristila i prirodno okruženje i lokacije koje cijeloj priči gotovo pa daju neki nadrealistični, magični dojam. Kamera iz ruke pak daje dodatni naturalistički štih, a mlada glumica Celeste Cescutti impresivna je u ulozi Agate, mlade žene koja se potpuno nesvjesno odlučila pobuniti protiv primitivnih plemenskih pravila i učiniti ono što ona smatra ispravnim. Zanimljivo je kako je Samani skupa sa scenarističkim suradnicima na ideju za film snimljen na furlanskom i venecijanskom dijalektu došla kada su otkrili da su sve do samog kraja 19. stoljeća u tim alpskim dijelovima Italije zaista postojala takva bizarna svetišta koja su obećavala jedan dah za nerođenu djecu koji bi ih odveo u raj. Agatinim putem tako su i u stvarnosti krenule brojne žene, nadajući se da će, ako ne već u životu, onda barem u smrti uspjeti spasiti svoju nerođenu djecu.
Recenzija je originalno objavljena na blogu GamBeeFilmTvKnjiževnost.
