There Is No Evil [2020]
Iranski filmaš Mohammad Rasoulof ovom fantastičnom dramom pridružio se najprestižnijoj ekipi svojih sunarodnjaka poput Abbasa Kiarostamija, Asghara Farhadija i Jafara Panahija koji su osvajali najvrjednije nagrade na najprestižnijim festivalima ili u svoju zemlju donosili Oscare. Iako osobno nije mogao primiti glavnu nagradu na festivalu u Berlinu 2020. godine odnosno Zlatnog medvjeda pošto mu je od 2017. godine zabranjeno napuštanje Irana, a sasvim sigurno Iranski filmski savez njegov film neće istaknuti kao kandidata za Oscara svoje zemlje, Rasoulof je snimio čudesan film koji se može svrstati rame uz rame s najboljim filmovima što su ondje snimljeni. A snimalo se u Iranu, bogami, iznimnih i iznimnih filmova.
Nažalost, vjerojatno je "Sheytan vojud nadarad" što bismo doslovno s perzijskog preveli "Sotona ne postoji" i zadnji film koji ćemo u dogledno vrijeme moći gledati od Rasoulofa pošto je nedavno osuđen na godinu dana zatvora i dvije godine zabrane snimanja filmova. Već desetak godina ovaj autor koji je osvajao nagrade i u Cannesu za svoje prethodne filmove, stalno je u problemima s vlastima koje ga konstantno osuđuju, i ranije je neko vrijeme bio u zatvoru, pokušava ga se cenzurirati i onemogućiti snimanje filmova, no stalno je on nekako pronalazio načine da bi izmigoljio tim opstrukcijama pa se nadam da će u tome uspijevati i dalje. Putovnica mu je oduzeta još 2017. godine, a dvije godine potom osuđen je zbog širenja propagande protiv vlasti, kad su na izricanje presude s njim u sud stigli svi najistaknutiji ljudi iz svijeta filma u Iranu koji su mu na taj simbolički način pružili podršku, no nije pomoglo.
U "There Is No Evil" Rasoulof bavi se problematikom smrtne kazne u Iranu i kroz četiri naizgled nepovezane priče na nevjerojatno uvjerljiv i emotivan način prikazuje kako smrtna kazna utječe na život prosječnih ljudi. I žanrovski ova antologija vrluda od drame, romanse pa sve do žestokog trilera, a svaka priča kao da se i stilski i vizualno dosta razlikuje jedna od druge. O samoj radnji zapravo ne bih puno jer bi i najmanje spoilanje moglo uništiti iznenađenja koja je Rasoulof pripremio, no reći ću samo da je ovo jedan od onih filmova s kojima u početku treba imati malo strpljenja. No, jednom kada krene priča i kada zapravo shvatimo o čemu se tu radi, "There Is No Evil" ne popušta i zaista se ne mogu sjetiti slične antologije valjda još od Szifronovih "Divljih priča" u kojoj su priče kvalitativno bile tako ujednačene.
Za razliku od nekih prethodnih filmova, nije se Rasoulof ovaj puta bavio prirodom pravosudnih procesa i jesu li sve te kazne zapravo pravedne ili ne. Ovaj puta on se usredočio na psihološki učinak koji smrtna kazna sama po sebi izaziva na ljude koji su s njom imali veze. I to ne osuđenika na smrt, već osoba koje su tu negdje blizu, kojima je smrtna kazna svakodnevica i koji žive s tim. Rasoulof je negdje istaknuo kako je na ideju za film došao kad je u redu u banci slučajno zapazio istražitelja koji se bavio njegovim slučajem. Počeo je zamišljati kako to izgleda njegov život i priča se počela sama po sebi razvijati i stvarati te smo na kraju dobili savršeni mozaik o životu prosječnih ljudi u autokratskoj zemlji u kojoj se ne priznaje drukčije mišljenje.
Baš kao što u drugoj priči jedan ročnik kaže drugome da su zakoni takvi i da ih se treba držati i uopće ne razmišljati jesu li oni pravedni ili ne, tako očito uglavnom svi ondje pokušavaju živjeti. Ako se pravimo da zlo ne postoji onda ga vjerojatno i nema, a sve što se događa potpuno je u redu i normalno. Vidjet ćemo u ovom filmu kako prolaze oni koji se odluče suprotstaviti i kod kojih prorade savjest, moral, društvena odgovornost ili što već. Ovaj je film sjajan i iz razloga što prikazuje kako se većina ljudi pomirila sa sudbinom i život u takvom okruženju im je postao nešto najnormalnije, a krilatica ne talasaj, šuti, radi što ti se kaže i ne pitaj puno, obično nudi kartu za siguran i miran život. Imat ćemo ovdje priliku vidjeti i sudbine onih koji su pristali na takav život, ali i sudbine onih koji jednostavno to nisu mogli, no i jednima i drugima je zajedničko što su imali skupu cijenu za plaćanje.
Iako "There Is No Evil" traje dobrih dva i pol sata i bez obzira što Rasoulof svaku priču razvija i razotkriva polako i studiozno, definitivno tu nije bilo problema s tempom. I dok se prve dvije priče odvijaju u gradu, u druge dvije odlazimo u provinciju, u iransku divljinu gdje upravo okruženje ima nevjerojatno važnu ulogu (posebno u posljednjoj priči), a u tim segmentima ovaj me film pomalo podsjetio na filmove Turčina Nurija Bilgea Ceylana. I neki sitni, intimni detalji zapravo daju nevjerojatnu poetiku ovom filmu i nude možda i najbolji uvid u psihologiju likova koje ćemo upoznati i za koje nam nerijetko do kraja neće biti jasno što se s njima dogodilo i zbog čega su takvi kakvi jesu. Sjajan film koji će se zasigurno naći pri samom vrhu moje ljestvice najboljih filmova koje sam gledao ove godine.
Recenzija je originalno objavljena na blogu GamBeeFilmTvKnjiževnost.
