Postoje neke pesme koje su dom više od drugih. Nebitno gde ste kada ih slušate, da li ste na moru ili smoru, da li putujete u mislima ili su stvarno ispod oblaci, jer zvuci neke muzike čine dom u bilo kojoj vremenskoj zoni. U današnjoj emisiji, poslednjoj pred dvomesečnu letnju pauzu, puštam baš takvu muziku.

Novi album teksaške grupe Khruangbin zvuči kao dom. Album koji vas vozi i kad ležite. Psihodelija sa svih krajeva sveta. Po njemu ću pamtiti leto koje je tu. Phoebe Bridgers ponovo podseća zašto je možda najtalentovanija devojka svoje generacije u singer-songwritterkim vodama. Istim onim u kojima je Bob Dilan na primer. A on se tek vrzma po ovoj epizodi. Peva i prvu pesmu. Onu u kojoj promrmlja "Then I’ll stand on the ocean until I start sinkin’ / But I’ll know my song well before I start singin’ / And it’s a hard rain’s a-gonna fall". O 2020. je pevao 1963. I niko nije više dom od Boba. Tu su još Smog, Sonic Youth, Dinosaur Jr, Baobab, Arsen, Gracin, Majkl Kivanuka, Lion Bridžis i najlepša pesma koju sam čuo ove godine, a snimio je Džonatan Vilson. Malo šta je više dom od nje. Možda samo poslednja pesma koju puštam danas, i to u izvođenju Duška Gojkovića.

Postoje pesme koje znamo i one koje nas znaju. Mislim da ih ni u nijednoj emisiji, bar iz poslednji godinu dana, nije bilo više nego u današnjoj. Taman toliko da bude dovoljno da se dokotrljamo do nedelje 6. septembra, kada se Gistro vraća sa letnjeg raspusta.

Preporuka

“Shobaleader One” je logičan iskorak napred. Ok, možda ne logičan, ali svakako odličan. “Electrac” je drugi album ove skupine; Jenkinson se već ranije pokazao kao izvrstan muzičar, te je ova ekipa, pre svega, domaći zadatak za sve trendi džezere širom našeg nesrećnog grada i još nesrećnije države.
share
share