Manta Ray [2018]
Nov 16, 2019
Manta Ray a.k.a. Kraben rahu
Youku Pictures, Diversion, Les Films de L'Etranger / 2018
Režija:
Phuttiphong Aroonpheng
Scenario:
Phuttiphong Aroonpheng
Uloge:
Zemlja proizvodnje:
Thailand, France,| China
Jezik:
Thai
9
Malo je reći da me ovaj poetični i mistični film iz Tajlanda ugodno iznenadio, no očito nisam jedini jer je "Manta Ray" ili "Kraben rahu" u originalu osvojio brojne nagrade na svjetskim festivalima. I to ne bilo kakvim, već je dobio nagradu Horizonti u Veneciji između ostalog, a imao je nekoliko nominacija i u izboru za najbolji azijski film godine. Manta Ray je inače engleski naziv za ribu divovsku ražu, morsku neman koja može izrasti i do sedam metara i obitava u toplim morima. Zbog prekomjernog izlova ponajprije jer se njezine škrge koriste u tradicionalnoj kineskoj medicine, ali i onečišćenja mora, divovska raža spada u red ugroženih životinja pred izumiranjem, a susret s ovom impozantnom morskom zvijeri sanja i mladi ribar iz tajlandskog provincijskog sela. On na sve načine pokušava dovabiti ražu, tražeći šarene kamenčiće u obližnjim šumama pošto ova riba po njegovom vjerovanju reagira na boje. No, čekajući na pravu Mantu Ray, ovaj će usamljeni i otuđeni ribar naletjeti na čovjeka na rubu života i smrti, ranjenog pripadnika naroda Rohindža, kojeg će pronaći u nesvjesnom stanju nasukanog na jednom od sprudova.
Već u uvodu filma scenarist i redatelj Phuttiphong Aroonpheng istaknuo je kako svoj film posvećuje upravo Rohindžama, proganjanom narodu koji nema svoju zemlju, a većinom živi na području Myanmara odnosno Burme. Ujedinjeni narodi Rohindže su opisali kao jednu od najproganjanijih nacionalnih manjina u svijetu i prema burmanskom zakonu iz 1982. godine ovim je ljudima uglavnom islamske vjeroispovjesti oduzeto državljanstvo. Svejedno je u Burmi do izbijanja krize krajem 2016. godine živjelo oko milijun Rohindža, a u samo godinu dana više od 600 tisuća pripadnika ovog naroda protjerano je u susjedni Bangladeš. Iako je UN progon Rohindža u Burmi procijenio kao klasični primjer etničkog čišćenja, burmanske vlasti ne posustaju u njihovom istrjebljenju, a mnogi izbjeglice pokušaj bijega preko granica nažalost su platili životima.
Kako je Tajland jedna od država koje graniče s Burmom, dio Rohindža završilo je i ondje, a na tajlandskim obalama završavaju i brojna trupla ubijenih ljudi. Nakon što ribar pronađe ranjenog izbjeglicu, on će ga spasiti i neznanca će odvesti u svoj dom. Iako neznanac uopće ne govori, ribar će ga prihvatiti, ponudit će mu prijateljstvo, čak će mu i nadjenuti ime Thongchai. Vrlo brzo će njih dvojica postati nerazdvojni prijatelji, ribar će ga uputiti u sve tajne svog posla, povjerit će mu se kako je usamljen otkako mu je supruga jednog dana samo pobjegla s drugim čovjekom, No, jednog dana i ribar će samo nestati negdje u moru, a Thongchai će ostati sam u kolibi čovjeka koji mu je spasio život i ponudio mu zaklon i prijateljstvo. I ne samo to, Thongchai kao da će postupno ne samo preuzimati njegov život, već će se i početi pretvarati u ribara. Sve će se u ovom filmu odvijati nekako ciklički, u krugovima i po tome me mrvicu "Manta Ray" podsjetio na još jedan impresivan film istočnoazijske kinematografije, "Proljeće, ljeto, jesen, zimu i proljeće" korejskog modernista Ki-duk Kima.
No, estetski i stilski to su dva posve različita filma, iako i "Manta Ray" u sebi nosi puno mistike, metafora i simbolike. Iako je to jedan od onih filmova sporijeg tempa, nema tu nimalo praznog hoda i ni sekunde nije dosadan. Priča je to koja gledatelja u startu odmah uvuče unutra i koja, iako je zapravo tužna i bolna, skriva u sebi pregršt toga lijepog i dirljivog. Impresivan je i score koji su pod nazivom Snowdrops za ovaj film snimili francuski glazbenici Christine Ott i Mathieu Gabry, a za "Manta Ray" moglo bi se reći da je jedna od onih vizualnih poslastica od filmova. Posebno je upečatljivo kako Aroonpheng kombinira gotovo pa dokumentaristički stil kada prikazuje život stanovnika mjesta u kojemu ribar, a potom i Thongchai rade s modernističkim, avangardnim stilom kada pratimo njihov život u kolibi, šumi, na moru. Na pola puta je to negdje između tipičnog world cinema i magijskog realizma ili čak nadrealizma u kojem imamo šume i mora koji svijetle kao gradovi uoči Božića ili naoružane tipove koji se šuljaju šumom s kalašnjikovom u rukama tražeći izbjeglice kako bi ih dokrajčili, a na sebi imaju bezbroj svjetlećih žaruljica.
Na izrazito poetičan, misaon, mističan način pozabavio se ovaj tajlandski filmaš problematikom naroda Rohindža, no to je samo jedna od tema koje se obrađuju u ovom filmu. Ipak je ovo jedan od onih filmova prepun simbola koje si svatko može protumačiti na svoj način i ostavlja se tu dosta prostora za promišljanje onim zahtjevnijim gledateljima koji na film ne gledaju kao na puku zabavu, već kao na nešto što zahtjeva i intelektualni napor i razmišljanje. Kad sam ja u pitanju, često se dogodi da me impresioniraju filmovi iz ovakvih pomalo egzotičnih zemalja u kojima imamo priliku vidjeti kako ljudi žive na posve drugoj strani svijeta. Posebno kad se film snimi s ovoliko emocije i stila i kada kao da se stvarni svijet i svijet iz autorove mašte gotovo pa počnu stapati. Kad je u pitanju Tajland, već smo i prijašnjih godina imali priliku vidjeti slične avangardne, modernističke i nadrealne filmove koji su imali velikog uspjeha na europskim i svjetski festivalima i po tom pitanju Aroonpheng se pomalo po poetici nastavlja na starijeg kolegu Apichatponga Weerasethakula.
Ovaj je autor teško izgovorljivog imena za svoje prethodne filmove kao što su "Uncle Boonmee" i "Cemetary of Splendor" također osvajao brojne nagrade, između ostalog i Zlatnu palmu u Cannesu 2010. godine. No, za razliku od Weerasethakula (valjda sam dobro napisao, a kako se to uopće izgovara u to ni ne pomišljam ulaziti), čija su ostvarenja čista filmska avangarda i očiti primjeri slow-cinema, često toliko hermetični i prepuni skrivene simbolike da je gotovo pa nemoguće dokučiti što je pjesnik htio reći, Aroonpheng je ipak puno otvoreniji i razumljiviji. Osim što se bavi problematikom izbjeglica, u ovom se filmu dotiče i tema kao što su usamljenost, otuđenost i nemogućnost snalaženja čovjeka u modernom društvu koje se mijenja nevjerojatnom brzinom. Nakon što ga je žena ostavila, iako često okružen ljudima, ribar je stalno sam i nema apsolutno nikoga pa zato vjerojatno i od neznanog ranjenika želi stvoriti nekoga uz koga neće biti sam. Impresivan film koji bi mogao zadovoljiti apetite onih koji vole nešto drukčiji filmski izričaj i poetiku.
Recenzija je originalno objavljena na blogu GamBeeFilmTvKnjižvnost.
