Mapa "Trećeg svijeta" (o Haustoru)

"Stanje osluškivanja uključuje cijelo tijelo, ono priziva stanje pažljive prisutnosti.

Zvuk nije koncentriran, rijetko se percipira u nekoj točki,

doživljavaš ga kao dio prostora koji te okružuje." 
(Darko Rundek, 2011.)

 

"Nestade Jeršalajim, veliki grad, kao da ga nikad na svetu i ne bejaše."

 

 

O "Trećem svijetu" je najbolje pisati početkom avgusta. Koža je sjajna od znoja, vlage i česte kiše; vreme je naizgled stalo, leto je zrelo i lepljivo, ali već osećaš da ga uskoro neće biti i da naigled beskonačni raspust ipak ima svoj kraj. Jesen neće zaobići tvoj deo grada, ne ukoliko ostaneš tu gde si.

 

Slušanje "Trećeg svijeta" u avgustu je neka vrsta igre, koju igram već više od trideset godina. Vremenom sam naučio da u tom zrelom letu vidim crvotočinu između udaraca u doboš i otkucaja bas-gitare, tu su pukotine malo pozelenele od tropske mahovine, dovoljno je uzeti vazduh i provući se.

 

"Trećim svijetom" može se lutati decenijama bez cilja, ali i bez želje da se lutanje ikada završi. A ludaci koji se zagledaju u detalje tokom godina pomisle da prepoznaju krajolike i putokaze, i jedne večeri s početka avgusta se ohrabre da iscrtaju mapu tog sveta, preciznošću dostojne prvih mornara koji su prošli kroz Herkulove stubove. Te mape su maglovite i pune netačnosti, predimenzioniranih kontura i glasina, ali raspaljuju maštu.

Nakon trideset i pet godina putovanja ovim albumom, ja se usuđujem da skiciram jednu.

 

U uglu mapa nepoznatog sveta koje su iscrtavali prvi pomorci obično su se nalazila otelotvorenja mornarskih strahova - Krakeni, Scile i Ihtiokentauri (o čijem postojanju svedoči i Borhes). Na ovoj mapi u tom donjem uglu nisu Behemot, Asmedaj i Abadona iz one prve pesme u kojoj nas svaki obrt pedala bicikle-sa-Nenom udaljava od stvarnosti, već, zbog Jeršaleima u koji ćemo stići uskoro – u uglu mape su, u čast dijaboličnosti sveta i Bulgakova - Behemot, Azazelo i Voland, koji pune uše stražarima da se pripaze u zoru.

Taj trio će se sa mape ceriti ka nama, dok rukama i šapama pokazuju dijagonalno iznad sebe, ka kopnu: jednoj zemlji, Pangei u kojoj od Međimurja do Anda nije daleko, kao ni od periferije Zagreba do Afrike i Južne Amerike, soc-realizam i pomahnitale diktature su komšije. Detaljnije posmatranje te mape će otkriti da među tim prostorima nema granica, a zatim ćemo shvatiti i da su nazivi toponima, obala i mora na toj mapi svima razumljivi. Ovde svako govori svojim jezikom ali se svi razumeju međusobno, borba je sveprisutna, odjekuju rafali garde, to nas ujedinjuje, po tome se razumemo, sve se to čuje u zvuku ovog albuma, kiša je svuda zelena, zvuk je voda na toj mapi, on sve okružuje.

 

Ukoliko bih pokušao da jednom rečju opišem zvuk "Trećeg svijeta", kolebao bih se između "nesvrstan" i "autohton". (A mogli bismo reći i "samonikao" ("te delom i samobitan", kaže enciklopedija). Lepo bi mu pristajalo i to "nesvrstan", no autohtonost je najluđa reč koja se može izabrati – zato što se najčešće odnosi na stvari koje su izrastale u izolaciji, odvojene od drugih, a "Treći svijet" je povezao u sebi šarenolike stvari sa svih strana sveta, da bi izrastao drugačije.

 

Čitanje starih intervjua, kao i knjige Anta Perkovića koja krije mnoge ključeve ("Rundek, između") pokazuje da je taj zvuk rezultat ozbiljne borbe i brisanja granica svih koji su ga stvarali. Oružje korišćeno u toj borbi su afričke konge, zampone, kene, brazilska cuica i talking drum, panove frule, gomila zvrčki koje se više nikada nisu pojavile u pop-muzici Jugoslavije ili barem ne u takvom odnosu. Strašna ritam-sekcija (Saher-Gulić), praskavi duvači, gitara koja kroz čitav album šalje tajne poruke morzeovim azbukom i klavir koji razbija formu – sve to stvara zvuk koji nije ničiji ali stiže odasvud. Ko je pažljivo slušao koncertne snimke Haustora iz 1982, a na kojima se neke od ovih pesama pojavljuju po prvi put, otkrio je kako je kratko vreme bend usporio i muzički sazreo. (I Rundekova lirika se promenila, ali o tome nešto kasnije.)

 

Rundekov glas i tekstovi raspiruju ideju slike sveta koji je u neprekidnoj borbi za slobodu, nezavisnost i nesvrstanost: "djevojke u luci pale za stvar", "bose žene koje na glavama nose tajni teret metaka u korpama sa paprom", "dječak sa puškom u ruci vodi me do logora", "dolari su vrući i miriše dim", "stražari su otrovani, konji su spremni", Rundek je "skriven iza lažnih imena", pod klupom su "sličice iz mašte za ratne godine", "momci sa automatima glume patuljke u vrtu"... sve je natopljeno borbom, otporom i vožnjom zaobilaznim drumovima, u oblaku prašine se nekima učini da vide i Korta Maltezea (Zoran Paunović je pisao da su Korto, Pišta i Šejn maske koje Rundek koristi da bi pokazao ko je on zapravo). 

Naspram toj borbi - tu su ljubav i telesno. 
Ko sumnja u njenu važnost u ovim pričama, evo mu stih "...njena koža slana i zlatna kao jutro miriše/slušam kako diše/čujem joj sne", eno i pesme "Babilonske baklje", jedine na albumu u kojoj postoje samo njih dvoje, nema plotuna u pozadini, pao je mrak, revoluciju ćemo nastaviti sutra, "nek za nama samo zvijezde jezde i igraju".