Klasik dana: Blue Velvet [1986]
Dugo sam razmišljao ima li smisla uopće što pisati o "Plavom baršunu", meni možda i najdražem filmu Davida Lyncha i postoji li netko tko ga je do sada propustio pogledati. Što uopće reći o filmu i autoru o kojima su napisane na tone tekstova i kojeg mnogi svrstavaju u sam vrh svojih omiljenih filmskih umjetnika, a da ne bude ponavljanje onoga što svi već znaju? Moj prvi susret s ovim filmom bio je još jako davno, imao sam možda 9 ili 10 godina i prvi pokušaj gledanja "Plavog baršuna" i nije dobro završio. No, od tada mi je ovaj kultni krimić ostao duboko urezan u sjećanje iako sam već nakon jedne od prvih scena potjeran na spavanje. U trenutku kad Jeffrey Beaumont, lik kojeg je utjelovio glumac koji je dobro funkcionirao valjda samo u Lynchevim filmovima Kyle MacLahlan, na livadi pronađe odsječeno ljudsko uho, stari mi je pokazao put u krevet, a mene je ta scena još godinama nastavila proganjati.
Tko je taj čovjek čije je Jeffrey uho pronašao? Kako se ljudsko uho moglo samo tako naći odbačeno uz cestu, gdje je ostatak tijela kojem je isto to uho pripadalo? Što se događalo kasnije i je li razriješen misterij prokletog uha? Odgovore na sva ta pitanja morao sam pričekati još nekoliko godina, kad se valjda ponovno na televiziji prikazivalo Lynchevo remek-djelo. Nisam, doduše, tada ni znao tko je autor koji se skriva iza tog mračnog, neobičnog filma, a možda ne bih ni shvatio da je riječ o istom tom filmu da se ponovno u gustoj travi nije pojavilo to famozno uho. Taj puta sam dobio zeleno svjetlo za gledanje filma i mislim da je to bio moj prvi susret s Lynchem ikada (ako zanemarimo rijetke trenutke kad bih uhvatio poneku epizodu "Twin Peaksa", opet ni ne znajući tko stoji iza toga), autorom kojeg sam kasnije beskrajno zavolio i kojem se uvijek i iznova vraćam.
